{"id":56,"date":"2011-11-02T19:48:22","date_gmt":"2011-11-02T18:48:22","guid":{"rendered":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/2011\/11\/02\/biokovski-svetac-i-njegovi-muenici\/"},"modified":"2023-07-26T20:11:48","modified_gmt":"2023-07-26T18:11:48","slug":"biokovski-svetac-i-njegovi-muenici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/2011\/11\/02\/biokovski-svetac-i-njegovi-muenici\/","title":{"rendered":"Biokovski svetac i njegovi mu\u010denici"},"content":{"rendered":"

\"Fotkice00007\"Zmijugamo cestom \u0161to je gra\u0111ena jo\u0161 za uprave Dalmacijom slavnog francuskog mar\u0161ala Marmonta, u slavu Napoleona Velikog, kako izme\u0111u ostalog stoji na plo\u010di uklesanoj u litici uz put k vrhu prijevoja pred nama, imenom Turija. <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

Dok mu se pribli\u017eavamo odmi\u010du\u0107i na istok, ostavljaju\u0107i za nama Zagvozd, prorje\u0111uju se ku\u0107ice \u0161to se le\u0111ima dr\u017ee za Bijakovu koja ih iznjedri, a s licem radoznalo pilje u cestu kojom struji \u017eivot – u neke druge krajeve. Te\u0161ko je uo\u010diti bilo koga ispred ku\u0107a: tek poneki prozor ili balkon iski\u0107eni cvije\u0107em, raskriljene \u0161kure ili rublje \u0161to jedri na povjetarcu, odaju da \u017eivot jo\u0161 te\u010de – uglavnom u \u017eilama starijih.
\nS obje strane puta \u0161\u0107u\u0107urena busenja grabovine i ostalog grmlja nadja\u010davaju se s kamenom ljutacem, te ovdje se zazeleni gora, a tamo dalje pak zabjele kameni grozdovi; ni\u017eu se tako izmjenjuju\u0107i se i kao u nekakvoj igri sla\u017eu, prekrivaju\u0107i ponegdje cijela brda\u0161ca. Pust je i kamenit ovaj kraj, izlo\u017een hirovima prirode koja tek ponegdje podari kakav dolac – biser u \u0161koljki kr\u0161a, \u0161to blista bojama raznolikih cvjetova s njihovih zapu\u0161tenih livada.
\nOvo je pozornica kojom su kora\u010dali znani Arali\u010dini likovi Didak i Da\u0161\u010dica, za gradnje svrati\u0161ta, kraj \u010dijih ostataka prolazimo spu\u0161taju\u0107i se niz prijevoj, po izlazu iz tunela na vrhu koji povezuje kr\u0161eviti zagvo\u0161ki bazen s ne\u0161to pitomijim podru\u010djem \u017dupe i Ra\u0161\u0107ana, maloj oazi ravnice usred okolnog beskraja kamene pusto\u0161i. Put najednom postaje gotovo \u010disti pravac, koji kao da vas po\u017euruje da \u0161to prije nestanete iz ove kamene tamnice.
\nUsporavamo nadomak malog pogona splitskog \u0161kvera, nakaradnog poku\u0161aja da se u ovaj kraj te\u017eaka i \u010dobana nakalemi metalna industrija, tra\u017ee\u0107i pogledima neupadljivi makadamski put \u0161to se odvaja k zaseoku Dru\u017eijani\u0107i. Ti\u0161ina koja nas je do\u010dekala razlila se uokolo poput mira kakve samotne bare. Uzburkali smo njene vode na\u0161im glasovima i pokretima dok smo se izvla\u010dili iz vozila i nabacivali opremom.
\n– Evo na\u0161i’ Imo\u0107ana! – zazvoni \u017eenski glas odnekud,  prepoznav\u0161i nas. – Neda?!… Uvijek iza\u0111e pred nas, \u017eeljna razgovora, sretna \u0161to mo\u017ee na\u010das prekinuti jednolikost svakodnevnice.
\n– Evo nas, evo, opet stigosmo! – preuzima Vlaj\u010di\u0107 ulogu sahiba, iliti bergefirera, kako smo mi to ovdje preveli (pa ipak smo u carstvu njenog veli\u010danstva Njema\u010dke Marke), tj. onoga koji mora kroz \u0107akulu s doma\u0107im stanovni\u0161tvom, ponekad nepovjerljivim i \u0161utljivim, uvjeriti ih da od nas ne prijeti nikakva nevolja.
\n– I\u0111ete i danas malo?
\n– O\u0107emo malo, do \u010cubrijana.
\n– E, kad se sitin kako je prija gori lip \u017eivot bio. \u017deli bi travu pod njim, \u010duvali ovce… Bila nas je brte puna Bijakova. \u010cesto bi sritali primorce pa komendijaj s njima…
\n– Je li bilo, da prosti\u0161, oni stvari? – zavrziva bergefirer.
\n– A da kud \u0107e, kume moj! Jedne godine, na moju du\u0161u, \u0161est nevista, primorki, do\u0161lo amo.
\n– Vidi\u0161 ti kako se to promini. Nekad je Bijakova spajala primorce i na\u0161e, a sad ih razdvaja – komentiramo dok se upu\u0107ujemo uzbrdo stazom koja odaje da je tuda nekad \u017eivot izda\u0161no gazio.
\nDan pred nama smije\u0161io se kroz modrinu neba ispunjavaju\u0107i du\u0161u sladostrasnim ushitom i \u010dudnim treptajima pri pogledu na prirodu uokolo. Zvukovi i boje uvirali su u mene sa svih strana, ispunjavaju\u0107i \u017ee\u0111 suhih korita moga \u017ei\u0107a ponesenu iz tko zna kojeg pred\u017eivota. Bijakova se obukla u prekrasno zelenilo, zakitiv\u0161i se bojama prolje\u0107a, zapjevav\u0161i kroz grla njenih ptica, zaplesav\u0161i kroz lepr\u0161aj leptira preko \u010darobnih tepiha opustjelih dolaca. Pjevala je i plesala i moja du\u0161a miluju\u0107i pogledom ovu ljepotu. Omamljena mirisima, treperila je \u0161ire\u0107i se u beskraj nesaznaja, ispunjavaju\u0107i se u\u017eitkom od kojeg se nadima\u0161e prsi.
\nKu\u0107e, odnosno ljetni stanovi u predjelu zvanom Zaku\u010dje, do\u010dekali su nas kamenom \u0161utnjom, napu\u0161tene i zapostavljene, potpuno prepu\u0161tene le\u0161inarima vremena: ki\u0161i, snjegovima, \u017eegi i su\u0161i, da ih komadaju, ostavljaju\u0107i samo uru\u0161ene zidove koje domalo prekrije dra\u010da ili gusto \u0161iblje. Otvorila se Bijakova ovdje nekako, pa je s jugoistoka, od u\u0161\u0107a Neretve, pritjecao da\u0161ak mora, upitomljuju\u0107i ina\u010de surov krajolik, te se odavde pa dalje na zapad, naniza\u0161e ku\u0107ice \u010dine\u0107i ovaj dio nekad naj\u017eivotnijim dijelom sjeverne strane planine.
\n\u010cubrijan odmah upada u o\u010di pravilno\u0161\u0107u svoje geometrije, koju \u010dini sto\u017eac \u0161iroke baze, zaobljena vrha, poput hrpice pijeska na pla\u017ei oblikovane dje\u010djom kanticom i dora\u0111ivane rukama. Predaja pamti ovaj vrh jo\u0161 od starih vremena, a kada je i za\u0161to ba\u0161 njemu dato ime po mu\u010deniku i svecu iz \u010detvrtog stolje\u0107a, Sv. Ciprijanu, odnosno \u010cubrijanu, kako ga narod prozva, vjerojatno malo tko ne zna.
\nPo\u010divali smo u\u017eivaju\u0107i u krajoliku, tra\u017ee\u0107i pogledom kuda bi mogla i\u0107i staza. Obi\u010dno se prepoznaje kao tamnija pruga na jednoli\u010dnoj povr\u0161ini vrhova kro\u0161nji. To je mogu\u0107e vidjeti dok su stabla razdvojena stazom, me\u0111utim, ljudi ovamo odavno ne zalaze da kosiri\u0107em ili rukom potkre\u0161u granu koja bi se isprije\u010dila, pa je sve zaraslo i ne nazire se nikakav puti\u0107.
\nUspon pak nije izgledao te\u017eak, te jo\u0161 jednom bacismo pogled na krajolik i krenusmo vo\u0111eni instinktom ali i oslanjaju\u0107i se na iskustvo u ovakvim prilikama. No ubrzo nas sna\u0111o\u0161e pote\u0161ko\u0107e. Neuznemiravana dugo ljudskim prisustvom gora je podrasla, pa smo napredovali sporo, ‘rvu\u0107i se s granjem koje bi nam se isprije\u010dilo i \u010deprljalo nas svuda po tijelu, namje\u0161taju\u0107i nam katkad zamke iz kojih se izvla\u010dimo tek uz pomo\u0107. Ponegdje je potrebno skr\u0161iti koju granu i onda tra\u017eiti prolaz, a gotovo svakim korakom nagazi\u0161 na o\u0161tar ka\u00acmen, \u0161to tra\u017ei dodatnu opreznost. Isprije\u010di se tu i pokoja ove\u0107a pola, \u0161to nas prisili na pentranje sa \u201esve \u010detiri”, ili nas natjera da se spustimo ni\u017ee, gube\u0107i onda visinu koju je opet trebalo mukotrpno nadoknaditi. Izgubismo ubrzo iz vida jedni druge, zaneseni i koncetrirani na svaki pokret, probijaju\u0107i se i gube\u0107i snagu koja je oticala u slapovima znoja. Staza se nije naslu\u0107ivala, te sebi predbacivah \u0161to nisam pa\u017eljivije birao smjer kretanja. Zastajao sam sve \u010de\u0161\u0107e, odmaraju\u0107i se i oslu\u0161kuju\u0107i gdje su ostali, ali kako pucketa\u00acnje grana bija\u0161e jedino \u0161to se \u010dulo, nastavljao sam dalje svoju borbu s ovom kamenom d\u017eunglom iscrpljuju\u0107i se sve vi\u0161e. Kada mi se ve\u0107 u\u010dinilo da hodam \u010ditavu vje\u010dnost i da sam vjerojatno pogrije\u0161io i skrenuo tko zna kamo, na\u0111oh se u podno\u017eju samog \u010cubrijana, koji je malo goletniji, pa se ponadah da \u0107e i\u0107i lak\u0161e. Pokazalo se, me\u0111utim, da ni ovo ne\u0107e pro\u0107i bez muka jer je sunce pr\u017eilo nemilice, a strmina \u0161to se jednoli\u010dno uzdizala k vrhu iscrpljiva\u0161e me jo\u0161 ja\u010de. Nije pomagao ni du\u017ei odmor, jer rafal sun\u010devih zraka naprosto tjera dalje, prijete\u0107i da vas u\u017ega ako ostanete dugo na jednom mjestu. Gledam dolje da vidim napreduju li prijatelji i kako podnose ove muke Ciprijanove. \u0160uma ih je izbacila na razne strane, te polagano mile uzbrdo ote\u017eala koraka. Poku\u0161avam procijeniti koliko je jo\u0161 do vrha i upu\u0107ujem se dalje nevoljko, iscije\u0111en \u017eegom, iscrpljen i gotovo na izmaku snaga. Hodam par koraka pa zastanem da do\u0111em do daha, otiru\u0107i znoj \u0161to je o\u010di zatvarao. Padaju mi na pamet opisi zadnjih metara uspona na svjetske vrhove i bez obzira na to \u0161to se radi o razlici od jedno sedam tisu\u0107a metara uspore\u0111ujem ih sa svojim mukama u usponu na ovog “patuljka”. Svakome je njegova muka najte\u017ea.
\n– \u017divot je patnja i to je velika istina – citiram ironi\u010dno Budhu, vape\u0107i za hladovinom mangova drveta ispod kojeg je potekla ova “velika istina”. Zami\u0161ljam ugodu te hladovine, a onda u navali bijesa koji me najednom preplavio izbacujem iz sebe  be\u0161time pridaju\u0107i \u0111avlu i Bijakovu i \u010cubrijana (‘prosti sveti… umor, zna\u0161…) i planinarenje.
\n– Ma kud vas vrazi nosaju?!… – odzvanjaju u glavi \u201edobronamjerni” savjeti znanaca. Zari\u010dem se kako \u0107u im re\u0107i kad se i\u0161\u010dupam iz ovog “pakla” da su bili u pravu i da sam odsad njihov. Neka me vodaju na bu\u0107e, karte, lumpovanja, samo da nema ovih patnji.
\n– Eto ti tvoje lipote! – bjesnilo je u meni, prekoravao sam sebe i prija\u0161nji ushit koji se u ovoj navali ‘ida rasplinu poput sna u jutarnjoj \u017eurbi na posao.
\nIspra\u017enjen malo i olak\u0161an psovkom nastavljam uzbrdo s osje\u0107anjem krivnje \u0161to sam na trenutak bio spreman dati Kraljevstvo Planina za komadi\u0107 hlada.
\nSre\u0107om, ubrzo se na\u0111oh na vrhu pa grizodu\u0161je zamjeni radost koja se preto\u010dila u vrisak zadovoljstva \u0161to je mukama najzad kraj. Nestrpljivo poskidah opremu sa sebe te se bos ispru\u017eih po travi, prekriv\u0161i glavu i ra\u0161\u010detvoriv\u0161i se poput zvjezda\u010de na morskom dnu. Prepustih se vjetri\u0107u \u0161to je ovdje lagano plesao, bespokretan tijelom i prazan mislima, plutaju\u0107i u bezvremenu i bezprostoru.
\nDolazak ostalih bivao je popra\u0107en sna\u017enim dahtanjem nakon kojeg bi slijedila ti\u0161ina kojoj smo prepu\u0161tali sav na\u0161 umor. Dugo smo se tako oporavljali u miru, bez \u017eelje za i\u010dim. Tek je s Imenjakovim dolaskom \u017eivnulo jer je travarica, kojom nas je lije\u010dio, \u017eegla po prsima \u010dupaju\u0107i rije\u010di koje potonu\u0161e nekamo.
\n– O sveti Ciprijane, jesi nas namu\u010dio! – progovorismo najzad.
\n– A je, brte, ne triba nam i\u0107 na zavit, lipu smo pokoru u\u010dinili.
\n– Deder \u201epijesni\u010de” – obrati mi se Imenjak – zatefteri tamo u svoje libre, neka se znade za ovu na\u0161u \u201esvetu muku”. Lipo to nakiti i zakoviljaj da vidi svit kako mi nismo nikakvi pena\u0161i, nego da se znamo i Boga spomenit.
\n– Misli\u0161 ne\u0161to kao: \u201eSveti Ciprijane, moli za nas, tvoje mu\u010denike”…? – zapo\u010deh.
\n– E tako, tako, dragi. Nakiti i zakoviljaj!…<\/p>\n

Ivica Marijanovi\u0107
\n<\/strong>  <\/span><\/p>\n

<\/span><\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Zmijugamo cestom \u0161to je gra\u0111ena jo\u0161 za uprave Dalmacijom slavnog francuskog mar\u0161ala Marmonta, u slavu Napoleona Velikog, kako izme\u0111u ostalog stoji na plo\u010di uklesanoj u litici uz put k vrhu prijevoja pred nama, imenom Turija.<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[6],"tags":[26,18,19],"class_list":["post-56","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-zapisi","tag-biokovski-svetac-i-njegovi-mucenici","tag-vijesti","tag-zapisi"],"blocksy_meta":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=56"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":29211,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56\/revisions\/29211"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=56"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=56"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=56"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}