{"id":52,"date":"2009-04-15T18:00:49","date_gmt":"2009-04-15T16:00:49","guid":{"rendered":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/2009\/04\/15\/biokovska-no\/"},"modified":"2023-07-26T20:12:26","modified_gmt":"2023-07-26T18:12:26","slug":"biokovska-no","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/2009\/04\/15\/biokovska-no\/","title":{"rendered":"Biokovska no\u0107"},"content":{"rendered":"

\"Fotkice00005\"Ve\u0107 dugo je u meni \u017eelja da provedem no\u0107 u planini. \u010cesto puta pri pogledu na Biokovo, u sumrak, za\u017eelim da sam tamo, visoko, u ti\u0161ini, izvu\u010den na trenutak od svega \u0161to nam prije\u010di da zavirimo iza zaklju\u010danih vrata u dvorcu du\u0161e. <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

Radost \u0161to me obuze kad nam Jo\u0161ko saop\u0107i da su nam Makarani dali klju\u010d od ku\u0107e na Lokvi, zapljusnu me poput kakva vala u juri\u0161u na obalu. Izroni\u0161e namah slike osamljenih monaha istoka, \u0161to gore u visinama i ti\u0161ini tragaju uporno za smislom i odgovorima na pitanja \u0161to ih postavi\u0161e ljudi jo\u0161 u neznanim po\u010decima. Dodirnuti na\u010das taj svijet i oslu\u0161nuti njegove zvuke, bija\u0161e moja davna\u0161nja \u017eelja i jedan od glavnih motiva za odlaske u planinu.
\nNikoga nije bilo tog ljetnog popodneva ispred ku\u0107a u Mili\u0107ima, gdje uobi\u010dajemo parkirati auta. Jasno, sada je vrijeme od po\u010dinka, trenutak predaha izme\u0111u jutros zapo\u010detog posla i onoga koji \u0107e se nastaviti kad sunce malo popusti svoju vrelinu.
\n– Kud ih \u0111ava nosa po ovoj sparini..? – kao da \u010dujem komentare ljudi, koji ne bi sada ni za \u017eivu glavu povirili iz svojih hladovina i proljudikali sa nama kako to uvijek \u010dinimo u ovakvim prilikama. Imam osje\u0107aj da se i stoka svojim kome\u0161anjem i glasanjem iz pojata i\u0161\u010du\u0111ava na\u0161oj prisutnosti. Jedino cvr\u010dcima nismo izgledali tako zanimljivi da bi i na trenutak utihnuli svoju pjesmu. Naprotiv, u\u010dini mi se da su je poja\u010dali jer sad su imali publiku – nas.
\nPo\u010detak uspona je prili\u010dno goletan, pustinja\u010dki, bez da\u0161ka vjetra, pa nas ubrzo obli znoj, a razgovor zamre. Pogledajemo gore prema zelenilu, crpe\u0107i iz tih pogleda snagu za ja\u010di tempo, uz \u017eelju koja odagna sve ostale misli ustranu – dokopati se bukovine, hlada. Kada nam to napokon uspije, lijegamo u sjenu poput trka\u010da koji se preforsirao i baca se u cilj, sretan \u0161to je kraj mukama.
\n– Ovo je bilo ubita\u010dno, ljudi moji – komentiramo, razbacani uokolo, pogledaju\u0107i dolje na \u201epakao” koji smo pro\u0161li. Dok se zapodijeva rasprava o tome kako smo trebali i\u0107i ujutro, a ne sada, ja se predajem panorami zabiokovlja, klize\u0107i pogledom po motivima ispod mene, poput \u0161ahiste koji uo\u010di prvog poteza prelazi pogledom preko figura i pokoju jo\u0161 dodatno namjesti ili lagano samo na\u010das uhvati za vr\u0161ak i odmah pusti.
\nKre\u0107emo dalje stazom kroz carstvo bukve, a pogled \u0161to katkad prodre kroz kro\u0161nje i dopre do vr\u0161nih grebena jasno nam pokazuje koliki nas dio puta jo\u0161 \u010deka. \u0160uma nas je skrila suncu, ali nam je zato uskratila poglede koji bi sa ove visine bili sigurno interesantni.
\nDokopav\u0161i se goleti po izlasku iz \u0161ume, ve\u0107 pod vrhovima grebena, zagledamo se prema suncu koje neumoljivo hita stazom zalaza. U mislima prelazim put koji nas o\u010dekuje do ku\u0107ice na drugoj strani i pitam se ho\u0107emo li uspjeti sti\u0107i prije zalaska? Ne bih \u017eelio propustiti taj prizor. Zami\u0161ljam sebe pred ku\u0107icom, a dolje pred mnom, na \u010dudesnoj modrini razbacani znani otoci u zalazu sunca koje oboji nebo takvim tonovima da \u010dovjek mora na\u010das stati kao hipnotiziran, bez geste, bez rije\u010di, nijem od divljenja bo\u017eanskoj ljepoti.
\nSrce zatitra pri pomisli na tu divotu, a iz neznanog kutka u meni suknu energija suprostavljaju\u0107i se umoru koji baca svoje mre\u017ee na nas.
\nNo put se odu\u017eio, zanos splasnuo, a \u201eote\u017eale” noge nametnu\u0161e svoj ritam. Predajem  im se poput umorna jaha\u010da koji opusti uzde i pu\u0161ta konju da ga nepogrje\u0161ivo vodi do cilja. Umor pomalo razvla\u010di na\u0161u grupicu, a razgovora vi\u0161e i nema, jer bi to bilo poput koprcanja muhe u paukovoj mre\u017ei. Nisam ni primijetio da nas je no\u0107 preuzela, jer je mjesec zasvijetlio punim krugom osvjetljavaju\u0107i okolinu \u0161iroko uokrug.
\nKu\u0107ica je blizu, osje\u0107am je i radujem joj se poput djeteta \u0161to na Bo\u017ei\u0107no jutro hrli boru po svoj dar.
\n– E heeej… – odzvoni iz Jozina grla sna\u017eno, obznanjuju\u0107i tako da je stigao do ku\u0107ice i ujedno pokazuju\u0107i nama koliko smo udaljeni od cilja.
\nNapokon!…Kako pristi\u017eemo bacamo se na na\u0161e rusake, umorni, iscrpljeni i bespokretni, zaustavljeni na\u010das u vremenu i prostoru. Nesvjesni, zurimo nekamo u tamu, utonuv\u0161i u mir koji ispunjava okolinu, predaju\u0107i se zvukovima planinske simfonije, bez \u017eelje da glasom ili pokretom prekinemo \u010daroliju koja se odigravala u nama pri pogledu na prizor uokolo. Naizgled, fizi\u010dki se nije ni\u0161ta dogodilo, ni\u0161ta se nije kretalo, ali se tijelom lagano \u0161irio \u010dudan osje\u0107aj, koji je dolazio negdje iznutra, tajanstven, maglovit, a opet nekako poznat jer je bio dio nas. Je li ovo tajna za kojom se uputi\u0161e traga\u010di smisla, je li to Buddhinih \u0161est dana pod stablom, ili Isusovih \u010detrdeset u pustinji, je li ovo mir samostana i pe\u0107ine Milarepe i bezbroj drugih koji se dado\u0161e u potragu ?…
\n– Ljudi ja sam ogladnio… – oglasi se Mate najednom, te jurne prevrtati po rusaku. Trgnuh se kao poslije hipnoze, poku\u0161avaju\u0107i se sjetiti i sebi predo\u010diti \u0161to se zapravo doga\u0111alo. Kome\u0161anje koje nastade dok se preturalo po stvarima i na\u0161i glasovi, odagna\u0161e ti\u0161inu u dubinu no\u0107i, da svoje tajne provjeri nekom dostojnijem – ti\u0161em.
\nMaloprija\u0161nji umor zamjeni glad te se “bacismo” na hranu ispred sebe poput kakva \u010dopora. Netko je donio ma\u0111arsku kobasicu koja je “kru\u017eila” izme\u0111u nas, a iza koje gutljaj crnog vina pristaja\u0161e kao rakija iza smokava u zimska jutra. Na\u0161i glasovi plove uokolo tamom, ispo\u010detka tihi, kao da se boje tmine sa ruba vidokruga, a zatim osokoljeni vinom, bivaju sve glasniji i mo\u0107niji. Vino daje varljiv osje\u0107aj da \u0107e upravo idu\u0107i gutljaj ispuniti onaj mali dio koji nedostaje pa da sre\u0107a koja je sada u nama bude upotpunjena. Kraj omamljenih \u010duvara sa praga svijesti na\u0161e li\u010dnosti prolaze rije\u010di, jednostavne, ne prora\u010dunate i ne zahtjevne.
\nNa trenutak zaboravljamo na barijere kojima smo ogradili na\u0161u osobnost u svakodnevnom \u017eivotu i poput djece na zelenoj livadi predajemo se igri ne svjesni svega ostaloga. Ne potraja dugo a da se ne zaori pjesma. Prihva\u0107amo je bez obzira na sluh, jer nam se \u010dinilo da se ona \u0161iri u beskraj a i mi sa njom.
\nOpet su neke nepoznate ali ugodne energije strujale kroza me, a s tom razlikom da ih nisam mogao kontrolirati, pa nisam ni primijetio kada sam pre\u0161ao onu liniju iza koje sje\u0107anja ne dopiru ba\u0161 jasno. Pijan ?… Ne nisam bio pijan, to je bilo tek predvorje u dvorcu kralja Alkohola.
\nDo svijesti je dopiralo kako sam zapravo ovu no\u0107 namjeravao provesti meditiraju\u0107i, ali smije\u0161ak koji poprati tu misao dok sam se kasnije uvla\u010dio u postelju, bija\u0161e odgovor mojih \u010dula na \u017eelju da ih se ukroti i zavlada njima.
\n                               
\n<\/span>Ivica Marijanovi\u0107
\n<\/strong>  <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ve\u0107 dugo je u meni \u017eelja da provedem no\u0107 u planini. \u010cesto puta pri pogledu na Biokovo, u sumrak, za\u017eelim da sam tamo, visoko, u ti\u0161ini, izvu\u010den na trenutak od svega \u0161to nam prije\u010di da zavirimo iza zaklju\u010danih vrata u dvorcu du\u0161e.<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[6],"tags":[24,18,19],"class_list":["post-52","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-zapisi","tag-biokovska-noc","tag-vijesti","tag-zapisi"],"blocksy_meta":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/52","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=52"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/52\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":29217,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/52\/revisions\/29217"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=52"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=52"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=52"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}