{"id":50,"date":"2009-04-15T17:59:28","date_gmt":"2009-04-15T15:59:28","guid":{"rendered":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/2009\/04\/15\/biokovo-internacionale\/"},"modified":"2023-07-26T20:12:31","modified_gmt":"2023-07-26T18:12:31","slug":"biokovo-internacionale","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/2009\/04\/15\/biokovo-internacionale\/","title":{"rendered":"Biokovo – internacionale"},"content":{"rendered":"

\"Fotkice00001\"Dok mu se pribli\u017eavamo, gledam ga onako silnog i mo\u0107nog, uzdignutog iznad svih uokolo, izabranog od Bogova da svjedo\u010di Tvorca za one koji imaju o\u010di da vide. Gotovo uvijek pri susretu sa njim zatitra u dubinama du\u0161e, uz bljesak slutnje o svijetu apsolutne ljepote. <\/span><\/p>\n

<\/p>\n

Biokovo…! Brda i vrhunci oko njega tek su valovi zemlje uzburkani igrom ovog diva. Gledam ga sa divljenjem, dok vijugamo zmijolikom cestom prema Zagvozdu, a zatim nedaleko prema istoku do zaseoka Brzice. Odmaknuti od ceste, sa tek nekoliko kamenih ku\u0107ica koje umiru polako i dostojanstveno uz svoju planinu, od \u010dijeg kamena postado\u0161e, zajedno sa star\u010dadi koja nije \u017eeljela u gradske krletke, kamo nestade mla\u0111arija. Poku\u0161avahu sinovi da ih dosele, da im poka\u017eu kako su uspjeli u \u017eivotu, ali korijenje koje pusti\u0161e u kamenu bi ja\u010de i oni se vrati\u0161e zovu Biokovskom. Dica stoga do\u0111u vikendom oba\u0107i roditelje i obnoviti uspomene na pro\u0161lost i \u017eivot naporan ali sretan. Napora je sada manje, ali sre\u0107e…!?              
\nObla\u010dno je ovo nedjeljno jesensko jutro. Lave\u017e pasa, pokoji meket iz pojata i zvuk te\u0107a i bronzina \u0161to se preturaju u pripremi objeda koji slijede, prekidaju ti\u0161inu koja se prostire uokolo. Povjetarac \u0161to povremeno sklizne niz planinu i za\u0161u\u0161ka kro\u0161njama, zove nas gore, k sebi, da nam odzvi\u017edi svoje melodije.
\n-E heej…! – oglasi se Jozo Brzica, stasita ljudina pedesetih godina; jedan od onih \u0161to se poda stare dane vrate na komine od kojih davno pobjego\u0161e.
\n– Ajte popijte \u0161togod – hita ka nama prepoznaju\u0107i nas; da malo proljudikamo i tako barem zakratko prikrati dosadu i\u0161\u010dekivanja dok se podignu vikenda\u0161i sa kojima valja ugovoriti popodnevne bu\u0107e, ili bri\u0161kulu i tre\u0161et.
\n– Fala, nismo ti jutros od toga.
\n– Ma ajte, ima lipa vina, rakije, suvi smokava… – navaljuje Jozo dalje.
\n– O\u0107u li narizat \u0161togod… pe\u010denice, lipa pr\u0161uta…?!  – izbacuje posljednje adute, \u010dude\u0107i se i \u017ealoste\u0107i se pomalo \u0161to odbijamo takvu “lipotu” zarad mukotrpna pje\u0161a\u010denja. U njegovo vrijeme u brdo se i\u0161lo iz “potribe a ne od bisa”.
\n– Ma pusti, sino\u0107 se ar\u010dilo priko na\u010dina pa i\u0111emo malo na zrak – pravdamo se diplomatski da ne obezvrijedimo ponu\u0111ene darove.
\n– A dokle \u0107ete danas?  
\n– Nismo ti od velika odanja. Vrime je \u0161aravito, pa \u0107emo iza\u0107 samo do Kaoca ako se bude dalo – obznanjujemo na\u0161 cilj, kume\u0107i prstom ka malom platou, kojim dominira omalena kamena lugarnica izgra\u0111ena jo\u0161 za \u201estare Austrije”.
\nKako se pri\u010da, bija\u0161e u igri kao mogu\u0107e lje\u010dili\u0161te tuberkuloze za princa Ferdinanda, a skon\u010da neslavno nakon jedne oluje, koja popla\u0161i ne\u010dijeg vola koji bi ostavljen na ispa\u0161i i u\u0111e unutra kroz nemarno pritvorena vrata, te se na\u0111e na stepenicama koje vode na kat. Stepenice se uru\u0161i\u0161e pod njegovom te\u017einom \u0161to jadnu \u017eivotinju izbezumi, te u\u010dini takvu \u0161tetu za trodnevna “tamnovanja” da nije bilo vi\u0161e volje da se obnovi. Uskoro led u\u010dini svoje, te napuko\u0161e i vanjski zidovi, a lugarnica osta kao meta gromova Svetog Ilije sa istoimenog obli\u017enjeg vrha.
\nOstavljamo Jozu da vreba drugu \u201e\u017ertvu”; mo\u017eda kakva oka\u0161njela lovca (sad je sezona) \u0161to \u201ei\u0111e samo malo proodat”, jer takvi u principu nisu protiv \u010da\u0161ice rakije i zeru \u0107akula, a mi se upu\u0107ujemo stazom napravljenom i podazi\u0111ivanom le\u0111ima na\u0161ih, ljudi koji bi u doba carevine bili uhva\u0107eni u krivolovu ili nedozvoljenoj sje\u010di te bi ih se kaznilo sa dan ili dva rada, ovisno o po\u010dinjenoj \u0161teti.
\nDanas se o stazi brinu lovci; tuda iznose na magaradi ili konjima sve \u0161to im je potrebno za lova\u010dku ku\u0107icu sagra\u0111enu nedaleko lugarnice.
\nDok zami\u010demo na stazi, a svakodnevni \u017eivot ostaje dolje u dubini, po\u010dinju za mene radosni trenuci mira i ti\u0161ine koji ispunjavaju prirodu uokolo. Osje\u0107am uvijek ushit kada se na\u0111em suo\u010den sa \u010distom, jednostavnom, nepatvorenom prirodom. To su trenuci transa i utonu\u0107a u vje\u010dno  sada. Kroz guste velove materije i racionalne svijesti probijaju se zrake beskrajne mudrosti nesvjesnog i intuicije. Slutnja o smislu i svrsi svega prisutnija je tu nego u \u010dasovima svakodnevnice. Utihnemo li na\u010das zvona na\u0161eg velikog JA, priroda \u0107e nam pri\u010dati o tajni \u017eivota: kroz \u0161um vjetra, \u017eubor potoka, huk slapa, kliktaj orla, svje\u017einu jutra, iznikli cvijet prolje\u0107a – beskona\u010dno kao \u0161to je i ona sama.
\nDanas ne\u0107e biti ni\u0161ta od moje hodaju\u0107e meditacije jer je sa nama Bari\u0161a. Puna ga je planina, a jeka okolnih brda \u0161to se igraju njegovim glasom \u010dini ga bu\u010dnijim. Ne ide \u010desto – samo kada prekarda\u0161i sa cigaretama eto ti ga k nama s obaveznim : \u201eO\u0107emo li momci sutra…? Ajmo malo proodat! Ne\u0161to ste se ulinili”, kao da je on taj koji stalno hoda u planinu a ne mi. Malo uspije vidjeti od planine i okusiti njenih \u010dari jer mu gotovo cijeli put pro\u0111e u pri\u010danju – naj\u010de\u0161\u0107e monologu.
\nBezbrojne su zgode u kojima je on glavni lik ili barem sudionik, pa pri\u010da neprestano te\u010de. Zadivljuje njegova energija dok sa rusakom na le\u0111ima mijenja uloge koje tuma\u010di, u\u017eivljuju\u0107i se u njih glasom i pokretom. On se zaista ispu\u0161e u planini.
\nLugarnicu smo ugledali nesvjesni puta kojeg smo pro\u0161li, zaneseni Bari\u0161inim zgodama. Lave\u017e \u0161to se za\u010du iz pravca lova\u010dke ku\u0107ice, nedaleko odatle, ispuni nas radoznalo\u0161\u0107u, te se uputismo ka njoj.
\n– Valjda \u0107e kogod imati cigaru – re\u010de Bari\u0161a, obznanjuju\u0107i tako da je i ovaj put pobije\u0111en i da od ostavljanja “duvana” nema ni\u0161ta.   
\n– Valjala bi sad jedna… – doda imenjak kojeg mu\u010de sli\u010dne muke.
\n– Psi nas \u201esve\u010dano” najavi\u0161e kada se kroz nekoliko minuta na\u0111osmo na pogled ku\u0107ice, pred kojom se odmara skupina od pet – \u0161est ljudi.
\n– Ma koji su tebe vrazi natrali u Bijakovu moj Bari\u0161a – oglasi se postariji \u010dovjek iz grupice.
\n– E… di si Iva\u0107u, ljudino moja… – uzvrati Bari\u0161a, iznena\u0111en malo \u0161to sre\u0107e poznanika ali se brzo pribra pa nastavi:
\n– A evo iza\u0161ao san malo sa mojin prijateljin, planinarima – re\u010de pokazuju\u0107i na nas. Gledali su u nas kao u neku rijetku divlja\u010d, jer ni njima nije i\u0161lo u glavu da bi se nekome dalo iz \u010dista mira “odat po Bijakovi”. Upoznajemo ostale, me\u0111u kojima bijahu dva Talijana iz Milana, koji su ovdje sa vodi\u010dem u lovu na divokoze. Iva\u0107 i ostali su doma\u0107ini; zadu\u017eeni da iznesu stvari do ku\u0107ice, naganjaju divokoze i brinu se da gostima ne bi “valilo ni ti\u010dijega mlika”.
\n– Milano…! Zvone Boban! Grande fuzbalero! Kroacija – sasu Bari\u0161a rafalno, sna\u017eno se rukuju\u0107i.
\n– Si, si… – odgovaraju Talijani smje\u0161kaju\u0107i se.
\n– Jesu li manili i\u0161ta? – pita Bari\u0161a ne prekidaju\u0107i jo\u0161 rukovanje.
\n– \u00d0avla \u0107e oni crnoga manit – komentira Iva\u0107 njihovu lova\u010dku vje\u0161tinu.
\nBari\u0161a na\u010dini zatim prstima znak rogova, te ih stavi iznad \u010dela imitiraju\u0107i tako divlja\u010d:       
\n– Niks, aa…?! –  ubaci malo njema\u010dkoga (\u201ema to su svitski ljudi” )
\n– Niks… – odgovore, tra\u017ee\u0107i o\u010dima vodi\u010da.
\nOvaj stade obja\u0161njavati pokazuju\u0107i na nas, na\u0161to se Talijani zainteresira\u0161e. Kada jo\u0161 Vlaj\u010di\u0107 ubaci na\u0161 stalni adut da \u201eimamo \u010dovika \u0161to je zadio prvi rvacki barjak na Mont Blanc, najvi\u0161i vrh Evrope”, pokazuju\u0107i na Jo\u0161ka, zainteresira\u0161e se i Iva\u0107 i dru\u0161tvo. Talijani su planinarili u mladosti, pa se zapodijeva planinarsko nadja\u010davanje – tko je gdje bio.
\nDok se ni\u017eu nazivi mjesta iz planinarskih po\u010detnica, primje\u0107ujem kako nas sada dru\u0161tvo pred ku\u0107icom gleda sa uva\u017eavanjem, jer eto, i to odanje nije bez veze. Razgovor se rasplamsavao, ali na\u017ealost, ve\u0107 je vrijeme da lovci po\u0111u, budu\u0107i da moraju sti\u0107i na trajekt.
\nOstajemo jo\u0161; vrijeme je malo ljep\u0161e i ne\u0107e biti ki\u0161e. Bari\u0161a je iskoristio time – out dok se pri\u010dalo o alpinizmu da “jednu zapali” u\u017eivaju\u0107i i u cigareti, i u muci, koja se o\u010ditavala na licu imenjaka dok je vodio boj sa sobom – zapaliti ili ne.
\nNapuniv\u0161i “svoje baterije” Bari\u0161a se ponovo “baci” na nas:
\n– Vako san ti ja nike godine, brajo moj…<\/span><\/p>\n

Ivica Marijanovi\u0107
\n<\/span><\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Dok mu se pribli\u017eavamo, gledam ga onako silnog i mo\u0107nog, uzdignutog iznad svih uokolo, izabranog od Bogova da svjedo\u010di Tvorca za one koji imaju o\u010di da vide. Gotovo uvijek pri susretu sa njim zatitra u dubinama du\u0161e, uz bljesak slutnje o svijetu apsolutne ljepote.<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[6],"tags":[23,18,19],"class_list":["post-50","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-zapisi","tag-biokovo-internacionale","tag-vijesti","tag-zapisi"],"blocksy_meta":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/50","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=50"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/50\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":29218,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/50\/revisions\/29218"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=50"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=50"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/hpd-imotski.hr\/naslovnica\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=50"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}