Konačno je na red došao i godinama planirani pa odgađani uspon na Veliki Šibenik iznad Kozičkih Poljica.
Vrh na kojem nikad nismo bili odavno nam je zanimljiv, ali kako je za nas nekako “s neruke” uvijek bi se našao neki drugi uspon koji nam je bio više “pod nogu”. Napokon smo, a slijedom plana aktivnosti zacrtali pogodan termin, a vrijeme koje je ovih zadnjih dana bilo idealno svakako nam je išlo na ruku. U zadnje vrijeme sve nas je manje na nedjeljnim usponima pa nas se prema dogovoru u nedjelju našlo samo troje. To se pokazalo jako dobro jer nije bilo pametno vodit veću grupu na nepoznati vrh i još nepoznatijim i teškim terenom k tome ne markiranom i slabo prosječenom stazom koje u stvari i nema. Imali smo informaciju da je staza prosječena ali joj početak u kratkom traženju nismo uspjeli naći. Na sreću, sreli smo jedinog domaćeg stanovnika zaselka Vranješi koji nas je uputio djelomično golim neizrazitim grebenom jedva uočljivom stazicom (ako se tako može nazvati zaobilaženje većih kamenih gromada) uz rub suhozida prema sedlu na samom desnom rubu zaselka. Tako smo se relativno lako i brzo domogli ruba sedla između dva istaknuta manja zapadna vrha vidljiva iz sela gdje smo naišli na žutu plastičnu traku vezanu za granu jasena. Od tuda smo pratili takve “markacije” i lagano se uspinjali rubom duboke uvale. Na vrhu uvale “markacija” više nema, a mi polagano izlazimo na visoravan koju je s istoka i juga zatvarao lanac vrhova. Prema GPS-u koji nam je puno pomogao, sasvim lijevo uočavamo najviši vrh, a to je Veliki Šibenik naš današnji cilj. Visoravan obilazimo brzo i pod vrhom tražimo prolaz kroz gustiš i kamene grebene kako bi se domogli sedla između Maloga (desno) i Velikoga Šibenika. Opreznim penjanjem po stjenovitom grebenu (inje debelo 1 cm) stižemo na sedlo, a desetak minuta kasnije smo na vrhu. Vidici su fantastični na sve strane jer je vrh smješten centralno i ne zaklanjaju ga drugi vrhumci. Prepoznali smo mnoge vrhove od bosanskih, hercegovačkih do crnogorskih, a u daljini se nazirao i talijanski Gran Sasso. Na povratku smo se uglavnom vodili GPS-om jer smo snimali trag iako smo opet birali lakše prolaze. Za uspon nam je trebalo tri sata, a za silaz dva sata i kvarat.
Kako na je bilo pogledajte u slikama ispod…
