Joško se vratio s Kavkaza. Ovaj put nije uspjelo. Ništa strašno, ni prvi ni zadnji! Neki se uopće nisu vratili. Da, da dragovići moji iznenadio bi vas podatak o broju nesreća na tom najvećem europskom vrhu. U tekstu koji slijedi Joško je podijelio s nama svoje dojmove s ove nezaboravne avanture  pa u nastavku imamo njegov tekst a naravno i foto galeriju – Elbrus Nadam se da ćete uživati čitajući o putešestvju našeg tajnika po rubovima moderne civilizacije.

 

K A V K A Z – ELBRUS 2010.

  Prošle jeseni nakon prilično premišljanja Pamir ili Kavkaz, moj kum i stari planinarski partner Ante Šarić iz Makarske (HPD „Biokovo”) i ja odlučili smo se primjereno našim godinama ipak za Elbrus 5642m – najviši vrh Europe.

To je planina na koju se dosta rijetko ide, pomalo je s ne ruke, a i okruženje i prilike koje tamo vladaju sve su prije nego obične i mirne. Pohodu treba prići s velikim poštovanjem s obzirom na ćudljive mikroklimatske prilike i znajući da se i Reinhold Messner popeo tek iz drugog pokušaja.

Kako smo definitivno dogovorili Elbrus, bacio sam se na net kako bih pronašao što više podataka o vrhu i samom usponu. Uglavnom svi su tvrdili da je to „lagana” planina bez tehničkih problema. Treba imati solidnu kondiciju, dobro vrijeme i vrh je tu praktično u džepu. Kako li samo ljudi olako shvaćaju ove planine? Naime, znam iz iskustva da nema laganih vrhova, a k tome ako je viši od 5000m, uz to pokriven vječnim snijegom i ledom. Još tome treba dodati da je 50% manje kisika u zraku. Uspon je beskrajno dug, oko 8 km iz zadnjega skloništa koje je na 4060m, a ne kako piše na prospektima i kartama na 4300m. Treba se popeti oko1600m visinske razlike, a i vratiti natrag do žičare najkasnije do 16 sati kada vozi posljednja žica s Garabashija koja je smještena na istoimenom ledenjaku na 3700m.

Listajući net pronašli smo interesantnu ponudu ekipe iz Beograda koja organizira međunarodni pohod na Elbrus, a činili bi ga planinari iz raznih planinarskih društava uz povoljnu cijenu ali zato je prijevoz minibusom preko Bugarske, Turske i Gruzije. Pred sami polazak na put, samo par dana prije itinerer puta je zbog ratnog stanja na granici Gruzije i Rusije zamijenjen rutom s sjeverne strane Crnoga mora, tj. preko Rumunjske i Ukrajine. Prema planu put je trebao trajati tri dana do sela Elbrus ispod samoga vrha na oko 2000m, ali zbog bizarnih problema se otegao na pet dugih i iscrpljujućih dana i noći. Na putu su nam se pridružila još trojica planinara inače naših prijatelja Dražan Mimica iz Omiša (HPD „Imber”), Željko Stamatović (PK „Split”) i Božidar Plazonić iz Splita (HPD „Mosor”).

S obzirom da put do planine predstavlja avanturu i pravi podvig opisati ću ga zbog svih onih kojima se to čini zanimljivo, a i zbog toga da svim avanturistima koji bi se slučajno uputili na slično putovanje po istočnim zemljama proizašlim iz bivšega SSSR-a ne bi ni u kom slučaju palo na pamet. Oni koji će putovati na Kavkaz avionom preko Moskve i Mineralnih voda slobodno mogu preskočiti ovaj dio opisa.

Na put smo pošli 26. lipnja tijekom jutra iz Splita Dražanovim terencem Nissan-Patrolom autoputom do Beograda. U autu pretrpanom svim i svačim zbilo nas se svih pet ne znajući da nas ista sudbina čeka i slijedećih pet dana na putu dugačkom oko 4500km. U Beogradu smo se prekrcali u minibus bolje reći kombi Mercedes 316, nas 13 (očigledno nesretan broj) i dva vozača koje sam odmah prozvao Krstić & sin, asocirajući me na kultni film. Glavni vozač Rajko prilično sliči na Pavla Vujisića samo iz mlađih dana jer je također razrok, a i sličnog je bahatog ponašanja. Drugi vozač, Dejan je jad i čemer. Nikad nije prešao brzinu od fantastičnih 60 km na sat čak niti autoputom. Pljeskali bi mu svaki put kada bi uspio obići neki stari tegljač marke Kamaz. Predstavljao se ka Lala.

Brdo opreme potrpali su u omanju prikolicu, a dio opreme je nabacan ispod i na zadnja sjedišta.  Krenuli smo u nedjelju oko 18 sati a prvi cilj je bio Bukurešt u koji smo nakon truckanja po sporednim cestama Vojvodine i Rumunjske stigli tijekom jutra. Sreća da su naši Dražan i Boško sobom nosili GPS-ove jer bez njih sigurno nikada ne bi došli na Kavkaz, a niti se vratili. Pronašli smo Moldavijski konzulat i predali popunjene formulare za tranzitne vize i putovnice jer moramo prijeći fantastičnih 27 km preko Moldavije i za tu uslugu platiti 60 eura po glavi. Nakom izvjesnoga vremena naš „organizator” ako se tako uopće može nazvati Dragan Pavlović vraća nam putovnice i kaže da nama Hrvatima vize nisu potrebne. Jupiiiii, uštedismo 60 eura. Nas petero odosmo na petosatnu šetnju Bukureštom, a ostatak ekipe čekati svoje vize ispred konzulata.

Polazak je uslijedio u 17 sati poslijepodne uz kišu prema jugu Rumunjske i graničnom prijelazu u blizini Bolgoroda (Ukrajina) koji je udaljen od Bukurešta oko 300km. Stigli smo oko ponoći na granicu i nakon čekanja od 2-3 sata spoznali gorku istinu da nas Hrvate neće pustiti preko Moldavije bez viza. Mislili smo da ukaz o bez viznom režimu između naših država još nije stigao na ovaj mali i beznačajni granični prijelaz i da ćemo to tijekom jutra riješiti ostali smo spavati u kombiju i čekati jutro. Na žalost, iz konzulata su javili da su pogriješili i da se trebamo vratiti i izvaditi vizu. Problem je što nam za povratak treba opet pola dana i da istoga dana to nećemo moći riješiti nego tek sutra i to bi bila upropaštena dva dana koja su nam trebala biti sasvim dovoljna da preko Odese stignemo u Rostov na Donu i dalje na Kavkaz.

Očajnički tražimo mogućnost i na kraju obilazimo cijelu Moldaviju i nakon dodatnih 500 km kroz Rumunjsku stižemo na granični prijelaz XXX(nisam zapamtio ime) s Ukrajinom. Ponovo 2-3 sata čekanja da nas Rumunji propuste, pa opet 2-3 sata da nam Ukrajinci potvrde putovnice, a onda novi šok. Po nekom njihovom  navodno novom zakonu autobusi ne smiju vući prikolicu i slijedi poništavanje pečata u putovnicama i povratak u Rumunjsku do prve pumpe. Slijedi pretovar opreme u bus i ostavljanje prikolice. Izgledamo kao šibice u pretovarenom busu, što naši vozači odmah koriste da smanje brzinu vožnje radi težine. Toliko smo bijesni i padaju teške riječi na račun vođe i organizatora Dragana Pavlovića. Osobno sam se želio vratiti jer nakon tri dana vožnje u tijesnom prostoru pojavio mi se otok skočnih zglobova uslijed nepravilnog i stalnog sjedenja, a isto je bilo i u ostalih. Kako je kiša padala tijekom cijeloga puta, most kojega smo te večeri prešli netom prije granice je zbog vodostaja bio zatvoren, pa s gomilom opreme nismo više mogli u najbliži grad odakle smo mislili u jutro prema Bukureštu i nekako se prebaciti u Beograd. Kako je već bilo oko 4 sata u jutro ipak nevoljko smo se potrpali u kombi i nastavili put Ukrajine. Od umora smo svi pozaspali, a probudilo me truckanje po lošoj Ukrajinskoj cesti. Tada sam primijetio da se vozač Dejan izgubio jer nije poštivao GPS već je pokušao voziti nekom svojom intuicijom što ga je vrtilo u krug i tako smo dodatno izgubili oko 2 sata. Napokon su naši navigatori Dražan i Boško preuzeli stvar u svoje ruke i mogli smo cestovati preko Ukrajine na putu dugom oko 1200km. Nakon cjelodnevnoga puta 200-300 km prije Dnjepropjetrovska smo našli nekakav hotelčić uz cestu i odlučili prenoćiti, tuširati se i nešto toplo pojesti. Također, trebali smo odmor i zbog oteklina na nogama pa smo jastuke stavili pod noge što se pokazalo dobrim, pa je otok nestao preko noći. Spavanje smo platili 13 eura i dobro smo večerali uz lokalne specijalitete kojima nisam uspio zapamtiti ime. Ustajanje je bilo u 4 sata, a u 4.30 smo nastavili put za Dnjepropjetrovsk koji se nalazi u centralnom dijelu Ukrajine na rijeci Dnjepar u koju mogu doploviti i veći brodovi s Crnoga mora. Grad je ogroman, ali smo ga uspili proći uz pomoć GPS-a i nastavili prema Donjecku koji je na istoku Ukrajine. Ručali smo također u jednom motelu (ako se tako može nazvati krčma uz cestu) uz sami grad. 5 gulaša, 5 piva, 1 fantu i 3 votke platili smo 23 eura. Od Donjecka putujemo još 200-300 km na istok prema Ruskoj granici koja je u blizini grada Rostova na Donu. Cijelim putem susrećemo dosta spomenika iz doba komunizma a odnose se na veličanje bitke za Rostov i Prikavkazje tijekom 2. Svjetskog rata kada su se vodile žestoke bitke za ovo područje koje je bogato naftom i plinom.

Nakom dugog puta stižemo kasno popodne na granicu. Malo smo odmorili prije same granice i pokušali se psihički pripremiti na skori prijelaz Ruske granice za koju su rekli da će biti problematičan. Ni u snu nismo računali da će veći problem biti izlaz iz Ukrajine. Kada smo s Ukrajincima sredili putovnice, udarili pečate i trebali preći granicu pojavio se problem. Naime, nama Hrvatima su na ulazu u Ukrajinu na ulaznom pečatu napisali da trebamo preći granicu na jednom drugom prijelazu jer oni sami odlučuju prilikom ulaska gdje će tko izaći, pa su nama odredili nekakav granični prijelaz na jugu Ukrajine uz samo Crno more koji je daleko od ovoga oko 300km. Nakon 5 sati gnjavaže i natezanja ipak su popustili kada sam im ponudio 50 eura da nas puste. Odmah su omekšali i stvar je riješena za 5 minuta. Korumpirani i bezobrazni lupeži koji samo traže načina kako da popljačkaju putnike.

Kad smo stigli na Rusku granicu novi šok. Carinik traži da svu prtljagu izvadimo iz auta i otvorimo rusake. To bi trajalo satima, a i ovako je. Rusi su se zadovoljili sa 90 eura, za svakoga carinika po 30. Nakon toga smo samo s malim priručnim rusacima prošli kroz skener i nakon sat vremena konačno ušli u Rusiju. Odmah smo nastavili put prema Rostovu na Donu kojega smo također prošli uz GPS. Vozili smo se bez stajanja cijelu noć kako bi sutradan za vidila stigli u naše selo Elbrus i kamp Adolsja. Putem smo stali u rudarskom mjestu Ternausu u dolini Baksan kako bi kupili hranu i zalihe potrebne za uspon i boravak u kampu. Brdo hrane smo platili samo 60 eura jer su cijene jako povoljne i puno je jeftinije nego kod nas. Napokon  smo stigli kasno popodne nakon 6 dana puta i oko 4500km od Imotskoga, pošli smo u subotu, a stigli u idući petak. Bilo je i vrime!

Poslije istovara, kompletiranja i pregleda opreme dali smo se na postavljanje šatora jer se noć bližila, a mi smo bili umorni od puta. Kad smo postavili šatore i sve pospremili imali smo što vidit. WC-ji su bili katastrofa i nuždu je bilo puno ugodnije napraviti u obližnjoj šumi. Isto tako nije bilo struje, a još strašnije ni vode, a da o toploj za tuširanje i ne govorimo. Uz sve to kamp je bio pun djece koja je stalno šetala oko naših stvari i uzimala ih u ruke što nas je strašno iritiralo. Uz to stvarali su strašnu galamu, skriku i viku što nam je čupalo živce.

Na brzinu smo se dogovorili (mi Hrvati) da bi bilo pametno pronaći neki smještaj u privatnim pansionima kojih je bilo okolo kampa. Nakon pola sata vratili su se Dražan i Boško da su našli smještaj odmah 100 metara dalje. Polupansion za 21 euro koji je uključivao spavanje, tuširanje, doručak i večeru. To je bila super ponuda jer iduća tri dana smo trebali napraviti aklimatizacijske ture na obližnje vrhove i ledenjake pa nam je to odgovaralo, a ručak je i onako bio na brdu suhi iz rusaka. Raspremili smo šatore i sve preselili u pansion na što se ostali dio ekipe jako naljutio. Vlasnik pansiona Osman je zaslužni sportaš Rusije inače dugoprugaš, a kako nam je rekao na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. god. je zapalio olimpijsku vatru. Ugodan i simpatičan isto kao i njegova žena Ludmila, koji su nas srdačno i ljubazno ugostili. Oni su pripadnici Balkara, maloga kavkaskog naroda od svega 100.000 pripadnika, poznatih kao starih i dugovječnih gorštaka.

Balkari su pripadnici jednog od mnogih malih, uglavnom muslimanskih naroda koji nastanjuju Prikavkazje (Kabardini, Čerkezi, Inguši, Oseti, Dagestanci, Čečeni i mnogi drugi), svaki u svojoj autonomnoj republici. Može svjetska i ruska politika pričati što hoće, ali je činjenica  da je to područje od početka sedamnaestog stoljeća pomalo postalo ruska kolonija, a pogotovo od polovice pretprošlog stoljeća i neuspjelog Šamilovog ustanka. Ti narodi imaju nesreću što nisu preko mora, nego graniče sa svojim kolonizatorima, a i nisu se uspostavom Sovjetskog Saveza izborili za status savezne republike kao susjedi u Zakavkazju (Gruzija, Armenija, Azerbajdžan), jer bi danas imali samostalnost, a čečanskog rata ne bi bilo. Ruski prijatelji nas uvjeravaju kako su tamo sve divni ljudi i narodi i kako se svi međusobno jako vole. Sa zemljom sravnjeni Grozni je dokaz za to. Na sreću je udaljen 250km zračne linije.

Noć smo odlično prespavali, odmoreni i okupani bili smo u jutro spremni za prvu aklimatizacijsku turu na greben iznad ledenjaka Irik na visinu od oko 3200 m. Početak staze je iz centra sela Elbrus i dijelom prati stočarsku stazu, a nakon sat vremena okrećemo ravno prema brdu. Staze sada nema, a uspon prati strmi oko 50-60 stupanja strmi greben. Više-manje svi smo izašli skoro do vrha grebena jedino je odustao naš Željko iz nepoznatih razloga. Nakon jela uslijedio je strmi silazak po jakom suncu i velikoj strmini, dijelom strmim kuloarom niz koji se kotrljao sipar, a dijelom strmim livadama s visokom travom koji je bio još zahtjevniji. Kako smo Dražan i ja sišli među prvima, a nije bilo ekipe za nama do kasnih sati, pomišljali smo svašta. Pozivi na mob. nisu dali rezultata, ali ipak svi su došli do 22 sata. U noći me probudila kiša koja je padala sve do 11 sati u jutro pa je predviđeni aklimatizacijski uspon na Cheget na oko 3600m otkazan.

Oko podne, bez obzira na ostatak ekipe i vodiča Dragana, sami smo odlučili stvar uzeti u svoje ruke i napraviti aklimatizacijsku turu na svoj način. Naime, kako smo jučer svi „stradali” teškim i strmim usponom a i silaskom, zaključili smo da nismo došli na kondicijske pripreme nego da nam treba aklimatizacija na visinu, a snagu treba sačuvati za dugački i naporni uspon na vrh. Zato smo se uputili taksijem u 13 km daleki Azau iz kojega vodi žičara na ledenjak Garabashi na kojemu je napravljeno skijalište. S obzirom da je bila nedjelja bila je velika gužva jer je puno skijaša, a i turista željela okusiti snijeg i led Garabashija. Ukrcali smo se u jednu malu gondolu za 6 osoba, i nakon 5-6 minuta došli na međustanicu Stari pogled na 3000m. Tu smo presjeli u drugu gondolu i podigli se na stanicu Mir na 3500m. Ponovo presjedamo, ali ovaj put u jednosjed koji nas podiže do samoga ledenjaka još 200 metara više do poznatih Bočki. Bočke su desetak cilindričnih skloništa ofarbanih u boje ruske zastave u kojima ima mjesta za smještaj za nekoliko penjača. Plan nam je da se do 16 sati popnemo što više i tu neko vrijeme boravimo te se poslije ponovo vratimo u bazu.

Upravo to smo uradili. Laganim koracima smo se uspeli do oko 4000m skoro do pod sami Prijut 11, ali kako je već bilo 15 sati morali smo hvatati posljednju žičaru za nazad. Sve u svemu napravili smo visinsku aklimatizaciju a da se nismo satrali kao prethodnoga dana koji je ostavio vidne posljedice na našega Antu, a dijelom i na Boška. Željko se nije penjao pa ga nije ništa boljelo. Dražan i ja smo bili u sasvim dobrom stanju. Kada smo silazili žičarom, ispod nje stazom se uspinjao dio naše ekipe, koji je također shvatio da nema koristi od ležanja u šatorima.

Kako je i slijedeće noći i jutra padala kiša, aklimatizacijski plan je došao u pitanje, pa smo cijeloj ekipi i vođi predložili naš plan. Trebalo je obaviti aklimatizaciju na samom Elbrusu. Znamo da to nije baš lako i da je na planini potrebno podignuti logor sa svom neophodnom opremom i boraviti u šatorima. Tako se tijelo brže iscrpi, ali druge mogućnosti nije bilo. Vrijeme u nizini nam nije dalo drugoga izbora. K tome smo potrošili oda rezervna dana za slučaj lošega vremena zbog dužine putovanja. Odluka je glasila, idemo gori na Elbrus pa što nam Bog dade.

Na brzinu smo se prepakirali, višak opreme deponirali kod Osmana u pansionu i taksijem otišli u Azau. Starom gondolom smo se podigli do stanice Mir. Organizirali smo transport opreme jednosjedom do Garabašija i unajmili ratrak da nam preveze stvari do Prijuta 11. Taj luksuz smo platili 100 eura, ali i to je bolje nego po duboku snijegu tegliti rusak s 30 kg opreme slijedeća dva sata. S opremom smo poslali Antu i Željka da je istovare i da nas čekaju, a ako im bude zgodno da podignu šatore.

Nakon dva sata kad smo stigli, oblaci su već zatvorili planinu, pa Elbrus nismo mogli vidjeti. Naš dvojac je na sreću pronašao smještaj za nas u skloništu zvanom Marija na 4100 m odmah iznad staroga ruševnoga skloništa Prijut 11 koji je izgorio prije dvanaest godina. To je par kontejnera koji su služili radnicima za izgradnju novoga Prijuta11, a uz stari su za sada napravljeni samo temelji za novo sklonište koje je trebalo biti gotovo do ove godine, ali od toga za sada ništa. Kako je na planini prošlih dana bilo loše vrijeme, a slična prognoza je bila i idućih dana u skloništu je bilo mjesta inače je pretrpano. Platili smo spavanje za iduće tri noći po 500 rubalja za noć, udobno se smjestili. Odmah poslije toga Dražan, Boško i ja smo po oblačnom i maglovitom vremenu otišli na aklimatizacijsku turu slijedećih dvista-trista metara više, a pratio nas je i Vanja koji je nosio skijašku dasku kojom se namjeravao spustiti do skloništa. Usput smo sreli jednu grupu Rusa koji su u blizini podizali svoj logor, očito se spremajući na neku ekspediciju jer smo ih nakon dva dana opet sreli na skali Pstuhovoj kako podižu logor. Počastili su nas čajem kojega su upravo skuhali. Vratili smo se sa sumrakom uz slabu vidljivost. Aklimatizacija se pokazala kao puni pogodak. U skloništu smo zatekli Antu koji se žalio na kvadricepse koje je sredio na prvoj turi, a Željka je mučila probava. Odmah su rekli da se u jutro vraćaju u dolinu i da se ne namjeravaju penjati dalje. Za sada nas je ostalo trojica.

Noć smo proveli bez problema jer je aklimatizacija uspjela, jedino je patio Željko od crijevne infekcije i više vremena je proveo na wc-u nego u vreći za spavanje. U jutro topimo led, vodu prokuhavamo i pravimo čaj kojega pijemo u velikim količinama kako bi smanjili mogućnost nastanka visinske bolesti. Pripremamo se za slijedeću i to zadnju aklimatizacijsku turu do skale Pastuhove koja je na oko 4650m, a ne 4800m kao piše na kartama i vodičima. Svi odlazimo na uspon po sunčanom, ali prohladnom vremenu uz vjetar srednje snage. Naš dvojac Ante i Željko se spremaju sići u dolinu.  Antu i dalje bole noge,  a Željka probava. Sada se i Dražan tuži na probavu i čest je gost wc-a na kojemu nije baš ugodno. Odozdo kroz rupu puše tako strašno da je moguće da se dobro prehladite ili dobijete upalu mokraćnih puteva. Uza sve to natrag u lice vam vjetar vraća famozne papiriće koje ste netom prije upotrijebili i pokušavate ih baciti u rupu. Zato treba dodatna opreznost i pažljivost.

Konačno laganim tempom napredujemo prema skali Pastuhovoj. Uspon nije jako strm, ali kako je podne i jako sunce snijeg je površinski popustio pa ga ponegdje gazimo i do koljena. Na kraju uspona čeka nas posljednja strmina od nekih stotinjak metara od vrha skale Pastuhove nagiba iznad 60 stupnjeva. Kako je visina već respektabilna ekipa se razvukla, neki hvataju zrak i lagano se uspinju, a neki zaostaju. Nakon pola sata ipak cijela ekipa je na vrhu skale Pastuhove na zasluženom odmoru. Iako puše hladan zapadnjak preko glavnoga vrha Elbrusa nastojim ostati što duže radi aklimatizacije. Napokon kada posljednji (Dražen Mandić) izađe na vrh skale Pastuhove počnem se polagano spuštati bijelom strminom. Dereze nisu potrebne i brzo se spustim do našega kontejnera skupa s najjačim iz grupe Davidom Kovačevićem, inače mladim profesorom tjelesnog odgoja. Među zadnjima se vraćaju Dražan i Boško. Boška boli glava i ne osjeća se baš dobro. Pakira se i odmah odlučuje za spust u dolinu. I za njega je ekspedicija završena. Dražana je izmučila probava i odmah je legao u krevet kako bi se odmorio. Probleme s probavom imat će sve do samoga uspona prema vrhu. Spasio ga je jedan Rus koji mu je dao tablete aktivnog ugljena, jer mu ništa drugo nije pomoglo.  Tijekom poslijepodneva vrijeme se ponovo kvari. Sve je u oblacima, pada solika a kasnije i snijeg. Prognoze koje neki članovi ekipe dobivaju mobitelom su loše. Cijelu noć grmi i sijeva, planina divlja, vjetar je olujan, a snijeg i dalje pada. Nitko ne pomišlja na uspon, osim dvojice Rusa Dimitrija i Pjotra. Njima se pridružuju Saša i Biljana iz jedne druge grupe i ovo im je već drugi pokušaj u tri dana. Čim se svanulo obje grupe su se vratile natrag u sklonište s visine malo iznad skale Pastuhove, što znači ispod visine Mont Blanca.

Budimo se i uz uobičajene radnje topljenja leda, kuhanja čaja, kave, ili juhe kratimo vrijeme. Poneki igraju karte, neki pišu bilješke, a neki spavaju skoro po cijeli dan i iz vreće izađu samo da bi jeli ili obavili ono što nitko ne može umjesto njih. Vrijeme je i dalje loše pa vođa ekipe Dragan Pavlović predlaže da se pokupimo, siđemo u dolinu i da putujemo kući jer od uspona nema ništa. To govori iz iskustva jer je na Elbrusu bio 3-4 puta i poznato mu je ćudljivo i nepredvidivo vrijeme ovdje. Neki su za, a neki zajedno s nama protiv. Želimo ipak još večeras vidjeti kakvo će vrijeme biti oko ponoći, pokušati pa što nam Bog dade. Na kraju su se svi složili s Dražanovim i mojim prijedlogom da se uputimo oko ponoći, pa što bude.  Popodne nastojimo malo odspavati, ali se ne da dugo. Ipak smo nervozni i iščekujemo vremensku prognozu za 5000m. Zadnja prognoza kaže da će biti vedro, jako hladno s jakim  zapadnim vjetrom. Očekuje se -30 stupnjeva i brzina vjetra od 30-50 km na sat. Prognoza je loša i vođa nas ponovo upozorava i moli da je bolje da siđemo s planine. Nikako ne popuštamo pa je prisiljen i on poći s nama.

Nastojimo piti što više tekućine i jesti što više pa smo tako udarili po pršutu kojega sam ponio od kuće i kavkaskom siru. Imali smo i dvije konzerve salate od tunjevine pa smo se lijepo počastili. Dražan se još bojao za svoju probavu pa se čuvao od veće količine hrane, a ja sam se odlično osjećao i dobro najeo. Mučilo me samo to što nisam imao dvostruke plastične cipele s obzirom da će biti pakleno hladno. Za ruke nisam brinuo jer sam imao podrukavice od flisa i perjane rukavice do lakata, a i Dražan je u Tereskolu kupio Mamutove expedicijske rukavice za 150 eura, koje su izgledale izvanredno. I on je došao u kožnim cipelama, ali je od ronilačle neoprenske papuče napravio navlaku za cipele i nadao se da će mu pomoći protiv hladnoće. Pripremili smo svaki po termosicu čaja za uspon i po litru soka za spust kad (ako) ugrije. Legli smo i grijali se u vrećama za spavanje, ali san nije dolazio na oči. Stalno smo se vrtili i čekali polazak. I drugi su se komešali, a ovi mlađi su ipak malo odspavali. Oko 23 sata smo se počeli izvlačiti iz vreća. Vani je hladno, ali ovdje na 4060m vjetar nije jak. To je bila varka. Počelo je spremanje. Uz čelne lampe smo tražili svoju opremu, gurali se po malome skloništu i konačno malo prije ponoći u koloni krenuli na desetsatni uspon, dug 8 km s visinskom razlikom od 1580m. Oko 2,30 smo na vrhu skale Pastuhove i jaki vjetar nam u lice ispaljuje ledene kristaliće. Više-manje svi imamo potkape, kape i kape od goretex jaketa. Na čelu su nam čelne lampe, a neki su stavili i skijaške naočale kako bi se potpuno zaštitili. Na nogama su tri sloja, a na tijelu pet slojeva odjeće. Iznad skale Pastuhove već se vide prvi razmaci između penjača. Još je na čelu naš vodič Dragan, prate ga 2-3 mlađa pa nas dvojica i zatim ostali. Lagani tempo mi odgovara ali je hladnoća zato veća pa na ulazu u priječnicu pod istočnim vrhom kad je počelo svitati ubrzavam tempo jer mi je sve hladnije zbog sve jačega vjetra koji je s visinom sve jači. Hladno je kao u grobu. Često trljam prste na rukama koje su hladne i drvene kao daske, a i hladni su mi prsti na nogama. Nastojim malo ubrzati tempo jer se osjećam dobro, ali čekam Dražana koji je malo iza mene i zbog kuta padine ga ne vidim. Prestižem Davida, a uskoro i Božu. Sad sam već iznad sedla i slijedi lagani spust prema sedlu, ali ne mogu obići Božu koji tetura kao da ima visinsku bolest. Ipak to je samo od umora i hladnoće. Stojim i čekam Dražana, a David i Bože idu naprijed. Sjednem na rusak i pijem čaj. Postaje mi hladno pa stavljam rusak na leđa da se zaštitim. Pokušavam fotkati izlaz sunca, ali bez obzira što sam sinoć stavio nove baterije aparat ne reagira. Prazne su jer sam ga nosio oko vrata izložena zimi umjesto da je bio u rusaku umotan u rezervne čarape. Kakvu glupost sam napravio i sada čekam Dražana da napravi koju fotku. Strašno mi se spava i stalno zijevam. Osvrćem se i napokon vidim Dražana koji mi dolazi u susret. I njemu se spava i tuži se da mu je strašno hladno i da bi se vratio natrag. Do vrha je manje od 300 visinskih metara i uspon je u suncu, ali gori puše još jači vjetar. Ta me činjenica prelomila. Idemo natrag zajedno. Viknem Boži i Davidu da se vraćamo, a oni nas od toga odvraćaju i čude se da sada odustajemo na samo dva sata od vrha. Dražan napravi par fotki i ja krenem prvi. Spuštam se brzo, želim što prije iz ove debele sjene istočnoga vrha izaći na sunce da se ugrijem. Dražan me slijedi u stopu. Odjednom sjeda i fotka grupu koja nam dolazi u susret. To je dio naše ekipe. Zadnji je Dražen Mandić, krupan momak koji je inače na svim usponima bio najsporiji i uz kojega je uvijek bio vodič Dragan. Ali njega ne vidim, a siguran sam da sam ga pretekao ispod priječnice. Vrtim film unatrag i brojim koga sam vidio putem. Šestero mlađih se penje prema vrhu bez vodiča. To nisam znao dok se nisam vratio u sklonište. To pravi i iskusni vodič nikada ne bi napravio. Tim činom je pokazao kakav je i čovjek. Vodič koji je najiskusniji prvi je odustao zbog smrzavanja prstiju na rukama i ostavio ekipu da se snalazi sama kako zna. Tada sam shvatio da sam postupio ispravno iako sam bio spreman popeti se na vrh. Isto mislim i za Dražana. Bilo je 9.30 kada sam se spustio do skale Pastuhove. Brzo sam sišao, ali mi se strašno spavalo pa sam sjeo na rusak i zakunjao. Čekao sam Dražana koji je lovio motive svojim Canonom 5D. Kako ga dugo nije bilo produžio sam do skloništa, na brzinu raspremio i spakirao stvari za silaz. Uvukao sam se u vreću da malo odspavam i zagrijem. Nakon nekih sat-dva probudi me razgovor našega vodiča i Dražana. Zabrinuo se što me nema jer sam stalno bio ispred njega. Kada sam to čuo javio sam im se iz vreće, a inače me uopće nisu primijetili zbog umora. Zatim se i Dražan uvukao u vreću da se zagrije i malo odspava.

Već smo skuhali juhu i pojeli paštetu kad su prvi osvajači vrha počeli stizati. Prvi se vratio David, pa ostali, čak i Mandić, ali Bože još nije bilo. Bilo je krajnje vrijeme da uhvatimo zadnju žičaru jer još iste večeri smo trebali putovati natrag. Nakon nekog vremena smo tražili ratrak da ode do skale Pastuhove pred Božu. S ratrakom je otišao  i David. Našao je Božu kako ga vode dvojica pripadnika ruskog GSS-a. Utovarili su ga na ratrak, a mi smo mu pospremili opremu u rusak i sve ostale stvari poslali ratrakom prema žičari na Garabashiju. Lice mu je bilo izgoreno od sunca, a izgledao je potpuno isrpljen. Na brzinu smo se sjurili i organizirali transport opreme u Azau gdje nas je čekao Rajko s kombijem. Nismo imali vremena niti za jednu pivu, a niti za kupnju suvenira na štandovima pored žičare. Kad smo došli u pansion, Ante nam je na sreću već organizirao tuširanje i večeru. Uz šašlik i pivu nismo ostali dugo jer smo gomilu opreme trebali potrpati u kombi. Oko 21 sat smo se uputili na dugački i iscrpljujući put kući.

S obzirom da su Vanja, Željko i Boško kući otputovali avionom imali smo ipak malo više komoda u kombiju. Na kraju priče moram spomenuti da je Boška netom poslije silaza s planine uhvatio takav išijas da su ga Osman, Ante, Vanja i Željko jedva unijeli u auto i odvezli u bolnicu u Mineralne vode na koktel injekcija protiv bolova. Nesretni Boško jedva je avionom doputovao do Beograda odakle su ga u ležećem položaju u Split kući prevezli bolničkim vozilom. Na sreću je imao putno osiguranje inače bi ostao i bez gaća. Tko bi to mogao zamisliti na početku ove ekspedicije. Boško stasit momak inače profesionalni igrač vaterpola kao od brda odvaljen. Uz to dobro utreniran, ne pije niti puši i svatko bi se prvo kladio na njega da će se popeti bez problema.

S obzirom da su sada naši vozači samo djelomično zapamtili put natrag, ponovo je navigator bio Dražan i u nekoliko situacija spašavao vozače (a i nas) koji bi znali zalutati. U Beograd smo stigli u nedjelju oko ponoći nakon 15 dana, a kući idući dan poslijepodne. Za cijelu ekspediciju što na putu što na planini trebali smo 17 iscrpljujućih dana, pa nije nikakvo čudo što je izostao potpuni uspjeh na samoj planini.

 Na kraju želim istaknuti da smo pogriješili što smo prihvatili ovaj tip prijevoza i organizacije. Priznajem da smo se prijavili isključivo zato što smo mislili da ćemo putovati južnim obalama Crnoga mora preko Turske i Gruzije rutom kojom rijetko tko putuje. S obzirom da smo uplatu izvršili par mjeseci prije nije bilo povlačenja kad je ruta zamijenjena. Naš vodič možda ima kakve-takve penjačke reference ali organizacijske apsolutno nema. Kad zbrojimo troškove, za malu razliku smo mogli putovati avionom i tako skratiti put, muku i traumu koju smo putem proživljavali. Bili bi odmorni, imali bi barem dva dana u pričuvi i mogli čekati bolje vrijeme za konačni uspon na vrh. Zbog svega navedenoga svima koji žele putovati na Kavkaz preporučam organizaciju putovanja provjerenim agencijama i to avionom, a za aklimatizaciju i uspon potrebno je maksimalno tjedan dana. Zdravstvujte!