Ovaj vikend bio je vremenski jako neizvjestan. Sve prognoze su ukazivale na kišu za subotu i nedjelju pa smo bili u nedoumici šta činiti. Palo je konačno:” Ajmo vidit u nedilju ujutro šta je pa se nać na kavi u Zagvozdu i onda odlučit”. Tako je i bilo. Mislim da po slici prepoznajete gdje smo bili a za one koji to ne znaju preostaje da u nastavku pogledaju u slici i riječi kako smo se provukli ispod kapi.
Nedjeljno jutro izroni iz dubina noći vedro i nasmiješeno stoga nije bilo druge nego rusak na se i pravac Zagvozd. Nismo imali predstavu kamo danas jer su se po rubovima horizonta naslućivali sivkasti oblaci i opominjali da danas nije vrijeme za duge ture. Džofa je već listao novine uz prvu kavicu u našoj polaznoj bazi iz Zagvozda – kafiću Histrion. Zagožđaci su kroz puste godine u kojima smo dolazili navikli na nas u rano nedjeljno jutro tako da više ne predstavljamo nikakvo čudo kada uđemo onako šareni. Već smo se udomaćili tu tako da nije neobično ono:” Alo Imoćani! Di ćete danas?” Starijim generacijama kao da je drago što eto ipak neko od mlađarije „iđe u Bijakovu” di su oni veliki dio mladosti proveli i spremni su pričati o svim stazama za koje ih priupitamo a mlađi vole da se nešto u mjestu dešava izvan svagdanje rutine tako da smo i njima simpatični.
Čekamo još malo da vidimo hoće li tkogod još osim nas trojice banuti na vrata pa ćemo vidjeti kamo, a kad je vrijeme „isteklo” uz još jedan pogled u nebo pada odluka da napravimo „đir” Stanići-Brzice, odnosno iz Stanića na Ržišća pa odatle na Kaoce i onda uhodanim putem u Brzice. Da jasno, jedno auto smo morali odvesti i ostaviti u Brzicama a s drugim otići do Stanića pa ćemo se na kraju ture opet vratiti po njega.
Ispred crkvice, našeg polazišta ka Ržišćima nije bilo nikoga. Glasnim lajanjem oglasili su se psi i sami iznenađeni „bićima” iz druge Galaksije koja remete svetu tišinu ovog zaseoka. Ljudi nigdje, tako da smo se veoma brzo našli na stazi koja vodi ka našem prvom cilju kućici na malenom platou gdje je postavljen kontejner za potrebe GSS-a i Parka prirode. Kako se dižemo na stazi pogled se širi a u meni sjeta pri pomisli kako ovaj mirni kutak broji svoje zadnje dane jer eto tu se probija tunel kroz Bijakovu za izlaz na more što će ovamo donijeti buku, smog, užurbanost i trku za profitom – ukratko ono što se službeno zove napretkom a zapravo je to još jedno mjesto kidanja veza sa iskonom iz kojega smo potekli i kojemu se vraćamo.
Sama staza do Ržišća je solidno prohodna mada je vidljivo da odavna na njoj čovjek ne živi tako da šuma pomalo guta tragove koje su naraštaji za sobom ostavljali. Bunar Pišćet koji je na stazi najbolji je primjer za to. Za nas planinare staza je interesantna jer je drveće ispreplelo svoje grane tako da je staza gotovo cijelim tijekom u hladovini. Tek povremeno provire pogledi prem Sv. Iliji koji se hrve s oblacima lomeći ih poput valova u naletu na hridi. Hoće kiša, neće kiša! „Ma ajmo do kućice pa šta bude”. Kad se nakon jedno sat i pol izvukosmo iz šume pred nama se ukaza plato Ržišća sa dvije kućice obveselismo se jer se dokopasmo sigurnosti zaklona.”Nek ona sad pada koliko god oće”- sokolimo se pod nadstrešnicom. Druga je kućica nezaključana tako da za nevolju možemo i prespavat. „Ko ovo more platit” – veselimo se što nismo bili lijeni i ostali dolje u dosadi nedjeljne rutine. Uživamo u pogledu koji puca na zapad krajine tamo sve do Kamešnice i Zavelima nijemo zagledani u igru oblaka sa planinom i ispunjeni nekim spokojem u kojemu nije bilo mjesta za svakodnevnu tjeskobu i zabrinutost. Ispunjavalo nas je spoznanje kako je sve upravo onako kako i treba biti i da je sva mudrost u tome da se prepustimo jer sve će biti onako kako i treba biti – najbolje za nas.
S tugom i žalom pogledasmo u oblake koji napokon zakloniše sunce pa se počeše spuštati niz bijakovske litice te nas prenuše iz sanjarenja. Mora se ići. Kiša će! Za desetak petnaest minuta stižemo do kućice na Kaocima ali se ne zadržavamo. Malo niže je stara lugarnica kod koje stajemo kratko jer su pogledi od nje uvijek novi i zanimljivi. Malo slikavanja i hajmo dalje kiša će. Staza do Brzica nam je već toliko poznata poput kvarta u kojem živimo tako da smo je prošli u polusvjesti više gledajući u nebo nego uokolo nas.
„E sad moreš” – izazivamo kišu kad smo se dokopali pogleda na našeg limenog ljubimca. Računamo da ako nas kiša i oplete jedno par minuta, koliko nam je trebalo do auta ne može nam naudit. Dapače doživljaj bi bio potpun, živopisniji. „A je nas stopila”- mogli bi dramatizirat. No i ona kao da se zainatila pa nam nije dala taj gušt nego sačekala da se dokopamo vozila a onda započela svoju pjesmu ostavljajući nam da pričamo kako smo se ovaj put provukli ispod kapi.
 |
 |
 |
 |
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
