Kako su prošla dva pokušaja zimskih uspona na Svetog Juru, a previdjevši ponijeti dio standardne zimske planinarske opreme, čitajte iz pera našega Karla i pogledajte u fotografijama s ovih zanimljivih uspona…
Biokovo, najsurovija planina Dalmacije, nama najbliža i uvijek dostupna, a odlazak na Biokovo zbog svojih iznimnih prirodnih ljepota (ponikve, vrtače, kamenice, jame, špilje i brojne endemske biljne vrste) te prekrasnih pogleda s vrhova, uvijek pruža poseban doživljaj, u bilo koje doba godine. Upravo zbog te blizine, a nakon što su otpali svi prethodni dogovori, da ne propustimo idealan, sunčan zimski dan odlučili smo se za laganu šetnju po nedavno napadalom snijegu po Biokovu. Dogovor za odlazak na turu pao je u subotu, kako se zna reći, u pet do ponoć, a za stazu smo izabrali rutu Turija – Sv. Jure. Nakon dolaska na početnu točku uspona, koja se nalazi nekih 7-8 kilometara od Zagvozda u smjeru Vrgorca u predjelu Lozovci (stotinjak metara prije velike krivine nakon koje cesta vodi do spomenika i tunela) te je obilježena pločom i dobro markirana s desne strane ceste, na proširenju uz cestu parkirali smo automobil te krenuli put Sv. Jure. Zbog činjenice da smo se za ovaj izlet dogovorili u zadnji čas, na planinu smo krenuli bez potrebne zimske opreme (krplje i dereze) te od ovog uspona nismo previše očekivali. Na njega nas je prvenstveno povukla želja da se malo prošetamo i zabavimo po snijegu. A to smo i učinili. Sama staza kreće s laganim, položenijim dijelom koji prati pastirski put, a sa svakim metrom nadmorske visine raste i količina snijega pod našim nogama. Sama prosječna veličina snijega u početku je nekih 30ak do 50ak centimetara, ali se kroz njega, iako bez potrebne opreme, bez većih problema probijamo i dolazimo do Šućurovih staja nakon čega kreće i oštriji uspon koji donosi i sve veću količinu snijega te kretanje postaje dosta teže i znatno sporije. Međutim, motiv da pokušamo doći što više možemo daju nam i koraci planinara koje pratimo još od početka uspona, a koji su nam zbog količine snijega na pojedinim dijelovima i jedina markacija bez kojih bi se lako izgubili iako stazu dobro poznajemo. Kroz snijeg se uspijevamo probijati još neko vrijeme te dolazimo do šume koja se nalazi nešto prije klanca Krča. Tu srećemo i dvojicu planinara, nama dobro poznatih članova našeg planinarskog društva, kako se malo odmaraju i na gojzerice stavljaju krplje bez kojih je daljnji nastavak puta jednostavno nemoguć. Nakon što smo s njima nazdravili, popili malo rakije i izmijenili koju riječ, okrećemo se i vraćamo nazad dok smo njima zaželjeli uspjeh u savladavanju snijegom prekrivenog Jure. Povratak prema početnoj točki uspona je puno jednostavniji i brži te smo već nakon nekih sat i trideset minuta na putu prema kući te već planiramo sljedeći izlet na Biokovo za koji smo odlučili da će također biti od Turije. Nakon puna dva mjeseca došao je i naš ponovni pokušaj uspona na Juru. ovog puta snijeg se dobro otopio te ga na Biokovu nema previše. Dva tjedna sunčanog vremena su učinila svoje te naizgled otopila sav snijeg. A mi, budalasti kao i prvi put opet odlučujemo na put bez potrebne opreme. Polazak opet s iste točke. Staza odlična, male količine snijega koji lagano pucketa pod nogama. Ovaj put idemo do vrha. Stazom se krećemo bez većih problema, prolazimo klanac Krča te dolazimo na plato Ljubović s bunarom u kojem je voda jedna velika kocka leda. Gledamo prema vrhu i sigurni smo kako do njega dolazimo. Snijega nema previše, nekih 15ak centimetara, ali ne računamo na ono što se nalazi ispod njega. Nakon prolaska bunara krećemo kroz bukovu šumu. Snijega ima sve manje, a leda sve više. Lagano počinjemo žaliti što i ovaj put nismo nosili opremu, prvenstveno dereze jer počinjemo osjećati da ćemo bez njih teško do samoga vrha. Uz dosta napora i ponešto proklizavanja uspjeli smo izaći iz šumovitog dijela te dolazimo do same piramide vrha Svetog Jure. Kamenita staza na ovom dijelu, na kojem ima i dosta sipara, dobro je zaleđena i dosta skliska te smo odlučili prema cilju krenuti najkraćim putem, a to je pravocrtno prema vrhu. Skakućući s kamena na kamen, probijajući i pronalazeći upore u ledu, što bez dereza zahtjeva podosta napora, uspijevamo doći pred sam vrh Sv. Jure ali odlučnosti za završni uspon i želje za dodatnim riskiranjem ipak nemamo te se odlučujemo za povratak. Uz dosta opreza spustili smo se kroz najrizičniji dio staze te se sigurno vratili na početnu točku uspona, a uspon od Turije do Sv. Jure ostavljamo za neka bolja vremena. Možda bude treća sreća.
