Iz pera naše Josipe Rimac Vlajčić, dojmove i impresije sa 7.- og tradicionalnog noćnog uspona na vrh Svetog Jure 3. – 4. srpnja 2021. godine, u organizaciji našeg planinarskog društva, čitajte u prilogu ispod…
Sv. Jure je kompas i štit, a noćni uspon na Bijakovu povratak kući
Sedmi po redu, tradicionalni noćni uspon na Sv. Juru u sklopu obilježavanja 94. godišnjice osnutka HPD-a Imotski, započeo je u noći sa subote na nedjelju paljenjem naglavnih lampa u zaseoku Milići, brojanjem četrdeset i jednog sudionika i motivirajućim „sretno svima, udišite na nos, izdišite na usta i pomalo“.
Ima nešto u gorama, penjanju i putu prema vrhu. Onako iskonski i ogoljeno rečeno, pokora i konačno iscjeljenje.
Volim reći, kako je penjat’ se noću po kosoj strmini, s Imotskim iza leđa i kršom ispred sebe, mitsko iskustvo. Ustvari, sve vezano za Bijakovu je mitski i gotovo nestvarno, ali noć u planini u koloni od lumina, znoja, mušica i odsustva ostalih preplašenih životinja neprirodnom situacijom noćnog zveckanja štapova je ipak kategorija za sebe. I to je nešto što morate probati. Ne jednom u životu, nego svake godine u srpnju, kad je najvruće, najteže i najlipše.
Organizatori, HPD Imotski i ostali entuzijasti koji su se do Imotskog spustili (ili bolje rečeno po Bijakovi penjali) sa šireg područja Dalmacije i Bosne i Hercegovine, suglasni su u ocjeni kako je noćni uspon na vrh Sv. Jure pun pogodak; dobro organiziran pothvat koji su zajedničkim snagama takvim učinili domaćini, imotski planinari i vodiči na terenu, ali i logistika na vrhu koja se pobrinula da ničeg na nedostaje na organiziranom doručku u planinarskoj kući „Pod Sv. Jurom.“
Dočekati zoru pod velikom metalnom grdosijom koja plijeni gotovo od zadnje trećine uspona sa svojih 90 metara, pod šiljkom koji Imoćanima simbolizira životni kompas, iglu koja te drži i vraća kući (a najmanje TV odašiljač), stup koji je glavna točka tvoje imotske osi i prema kojem gledaš, ako si Imoćanin, da znaš na što će ti izać’ dan, hoće li te zapušiti snjegovi, zaliti kiše ili zapaliti vrućine, naprosto je senzacionalno.
Kapelica sv. Jure, nešto niže smještena od samog vrha, dobrodošlicu umornim planinarima zaželjela je pruživši pogled prema Imotskoj krajini koja je uspavano, kao na dlanu ležala pod dvjema silnim planinama, bratom i sestrom, Vranom i Čvrsnicom iz kojih se rađao dan, u 5sati i 16 minuta.
Penjat ću se, k’o na zavit, baš sv. Juri, jer biblijski je i liječi, svaki onaj korak svete imotske planine, baš Bijakove. Dok nas čeka, ispraća i vraća.
Evo i male galerija slika s uspona, a veću možete pogledati na FB profilu društva…
