Kao i zadnjih nekoliko godina, i ovogodišnji je početak srpnja bio rezerviran za visokogorsku turu u Alpama. Već treći put, drugu godinu zaredom, odredište nam je bila Republika Austrija.
Ekipa je, s manjim promjenama u odnosu na prošlogodišnju, bila sastavljena od imotskih i sinjskih planinara iz planinarskih društava; PD Sv. Jakov, PD Svilaja, NOPD Kočari i našega društva. Nakon prošlogodišnjeg uspona na Grosswenediger u Visokim Turama, ove godine nam je odredište bio dvjestotinjak kilometara udaljeniji Tirol, preciznije Ötztalske Alpe. Taj planinski lanac čini prirodnu granicu Italije i Austrije, s tim da se za penjanje planirani vrhovi nalaze u Austriji. A ti planirani vrhovi su Wildes Mannle (3020) i kao konačni cilj Wildspitze (3770). Početak uspona je iz pitomog planinskog mjesta Vent. Odatle nas je žičara digla na 2400 m. Dalje smo preko planinskih travnjaka, za dva sata laganog hoda stigli do doma Breslauer Hutte na 2844 m. Dom je velik i uredan, a ljubazniji dio osoblja je iz Bosne. Iz Prnjavora su, tu rade ljeti, a bili su nam ljubazni domaćini kroz dva dana boravka i noćenja u domu. Drugi smo se dan planirali popeti na neki od okolnih vrhova, viših od tri tisuće metara. Odlučili smo se za Wildes Mannle, do kojeg nam je trebalo nešto više od tri sata laganog uspona. Staza se od doma spušta u suhu ledenjačku dolinu koju smo priječili preko morenskih nanosa. Dalje smo se uz kratku feratu, popeli na greben koji vodi do samog vrha. Natrag do doma, smo se vratili drugom stazom za tri sata hoda. Ukupno šest sati hoda nam je bilo sasvim dovoljno pred sutrašnji uspon na Wildspitze. Prema Wildspitzeu smo krenuli ujutro oko 6 sati. Staza vodi kroz ledenjačku dolinu do ferate koja povezuje dva ledenjaka. Malo prije ferate je strmi dio ledenjaka i tek smo tu stavili dereze. Preko ferate se prelazi na drugi veliki ledenjak na 3400 metara nadmorske visine. Tu smo sačekali helikopter koji je odveo našu Andrijanu zbog ozljede škočnog zgloba prilikom penjanja u ferati. Nakon te male nezgode, krenuli smo dalje. Bez Maria i Andrijane smo u dva naveza, laganim hodom kroz gustu maglu, za dva sata stigli pod sami vršni greben. Još pola sata hoda i oko 11 sati smo bili na vrhu. Vrh je bio u oblaku a vidljivost loša. U silasku smo uhvatili par trenutaka u kojima nam se otvorio pogled na dolinu i veliki dio Tirola. U domu smo bili oko 13 sati. Nakon ručka i kratkog odmora smo se spustili u Vent te potom krenuli prema Hrvatskoj.
Kako su se na usponu proveli naši Barane i Mijo pogledajte u slikama ispod, a veću galeriju slika u foto galeriji…
