Rado sam se odazvao na poziv dragih prijatelja iz Sinja na četverodnevnu turu po Austrijskom Tirolu. Glavni nam je cilj bio pokušati popeti se na Grossvenediger.
Kako planinarska, za mene je ovo i geografska avantura. Vremenske prognoze nisu bile obećavajuće. Česte i kratkotrajne kiše su nas pratile u petak i subotu. Ekipa je bila sastavljena od aktivnih i pridruženih članova Hrvatske gorske službe spašavanja, ujedno članova planinarskih društava: Svilaja, Kamešnica, Dinaridi i Imotski. Iz Sinja smo krenuli u četvrtak u jutro. Preko Ljubljane, Villacha, Spitalla i Lienza popodne smo stigli do slikovitog alpskog sela Prägratena. Selo se nalazi na 1300 metara nadmorske visine, te je kamp i parking baza za uspon prema Grossvenedigeru. Prema našem rasporedu, uspon na Grossvenediger smo planirali za subotu, tj. za dva dana. U četvrtak popodne, krenuli smo prema domu Neue Sajathütte, na nadmorskoj visini 2 600 m. Dom je 2002. godine izgrađen na mjestu staroga, koji je u potpunosti uništila lavina. Danas se iznad doma jedva vide tragovi nekad moćnog, gotovo kilometarskog ledenjaka. Proces smanjivanja i nestajanja ledenjaka znatno je napredovao u posljednja dva desetljeća. Tako se i najveći austrijski ledenjak Pasterze, pod Grossglocknerom, volumenom prepolovio. Znanstvenici su ozbiljno, s razlogom zabrinuti zbog brzine otapanja leda i negativnih posljedica globalnog zatopljenja na najveće kopnene zalihe slatke vode, formirane u planinskom glacijalnom reljefu.
Dom Neue Sajathütte nudi udoban smješaj, tuševe, dvoranu za penjane i ostale sadržaje, a zbog izgleda nosi epitet planinskog dvorca. Moram spomenuti i ljubazno osoblje, koje nam je u svemu izlazilo u susret, pa se tako uz zvuke njihove gitare, do pola noći, čula i naša dalmatinska pisma. U petak ujutro krećemo u sajlama osiguranu feratu. Brzo napredujemo u ferati i za dva sata, preko više od tri tisuće metara visokog grebena, prelazimo u susjednu dolinu. Spuštamo se do doma Johannishütte, koji se nalazi na 2121 metru nadmorske visine. Ovaj dom je pješačko polazište prema Grossvenedigeru i do njega se može, iz Prägratena, planinskim taksijem. Dom je uredna dvokatnica, a osoblje u njemu drsko i bezobrazno. U ovom smo domu planirali prenoćiti u subotu, nakon povratka s Grossvenedigera, ali smo zbog gore navedenih osobina osoblja umjesto noćenja u domu, noć ranije, krenuli za Hrvatsku. U petak smo popodne, nakon kraćeg predaha u Johannishütte, krenuli prema domu Defreggerhaus. Smješten je pod grebenom, zaštićen od lavina i vjetra, na visini od 2964 metra. U vlasništvu je austrijskog Turističkog kluba, te je jedan od najstarijih i najviših u istočnim Alpama. Izgrađen je kao sklonište davne 1887.godine, a ime je dobio po poznatom slikaru Franzu von Defreggeru. U domu i oko njega je gužva, tipična za alpske kuće pod atraktivnim vrhovima u ljetnim mjesecima. Nas je, po dolasku, domarka smjestila u zimsku sobu, koja je jako skromna za austijske prilike. Jedina prednost nam je bila što smo sami. Tako smo ostali pošteđeni stalnih ulazaka, izlazaka, klapanja, ranih ustajanja i svega onoga što je karakteristično za ovakve domove.
U subotu smo ujutro, nakon skromnog doručka, krenuli prema vrhu. Nakon pola sata hoda, došli smo na rub ledenjaka. U dva naveza, dobro smo napredovali preko bijelog ledenog prostranstva. U masivu Grossvenedigera je nekoliko spojenih ledenjaka koji se na različite strane spuštaju s planine. Oni zajedno čine najveću jedinstvenu ledenu površinu u istočnim Alpama. Međutim i ovdje globalno zatopljenje uzima svoj danak.Pokazalo se mudro to što nismo uranili s polaskom. Naime, kao grupa koja je među zadnjim krenula prema vrhu, imali smo dobro uhodanu prtinu. Pukotine su uočljive, većinu smo zaobišli dok smo par manjih prekoračili. Prednost kasnijeg polaska nam je bila i manja gužva na vrhu. Kad smo stigli na vrh, većina naveza se već polako spuštala prema dolini. Od doma do vrha su nam trebala tri sata. Ledena kiša i gusta magla pratile su nas duž cijelog uspona. Pola smo se sata zadržali na vrhu. Fotografirali smo se sa zastavama matičnih planinarskih društava i nacionalnom trobojnicom. Posebno zadovoljstvo se osjetilo među članovima ekipe kojima je ovo prva ozbiljnija visokogorska tura i vrh viši od tri tisuće metara.
Od vrha su nam trebala dva sata do Defreggerhausa, te još dva do Johannishüttea, u kojem smo prethodno planirali prespavati. Međutim, prespavali nismo. Na terasi smo popili pokoju pivu, pojeli gulaš i krenuli prema Prägratenu i našim vozilima. Tih desetak kilometara dijelom smo propješačili, a veliki dio puta nas je prevezao stočar u traktorskoj prikolici. Lijepa gesta. Ponudio nam je prijevoz koji zbog umora i humora nismo mogli odbiti. Zanimljivo iskustvo. Nasmijali smo i sve prolaznike duž cijele dionice puta. U subotu predvečer, krenuli smo prema domovini. Laganom vožnjom i čestim usputnim zaustavljanjima, u Sinj smo stigli u nedjelju, oko 8 sati ujutro.
Branimir Jukić