Bila je to prilično zanimljiva Alpska avantura. Mijo, Joško i ja smo za put bili odavno sigurni, a uz nas je bilo slobodno još jedno mjesto.
U nekoliko zadnjih godina, nas trojica smo se pokazali kao složna ekipa u višednevnim, napornim alpskim turama. Kao četvrtog, Mijo nam je predložio Dragu iz Sinja. Njegov je dugogodišnji prijatelj i bivši kolega. Joško je bio zadovoljan kondicijom i donekle stanjem svoga koljena, a Mijo i ja zdravi te odlično kondicijski pripremljeni. Drago je profesor tjelesnog koji svakodnevno trenira pa ni s njim ne bi trebalo biti problema. Došao je dan polaska 26. srpnja. Krenuli smo u 6 sati iz Dugopolja, tako da smo imali cijeli dan ispred sebe. Često smo se zaustavljali, pa po domaći, na haubi rezali pancetu, kapulu, sir i najveću deliciju od svega – kruv ispod sača. Svako malo marenda, pa ladna piva ili bevanda i tako, malo po malo, predvečer, stigosmo u Cerviniju. Cervinija je čuveno talijansko, alpsko mjesto, koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, posebno skijaše i alpiniste. Razlog tome je svjetski poznati alpski vrhunac Matterhorn koji kao rog strši iznad i budi strahopoštovanje. Iz Cervinije se penje na njega ako se odabere teža, talijanska strana. Dok smo se tako vrtili po Cervinii tražeći mjesto za kamp, iz suprotnog smijera, naiđe grand cheroke pa blica i trubi. Zaustavim se, pogledam u retrovizor, terenac također staje. Iz njega izlazi ženska i trči prema nama…
” A di će splićani?” upita. Naša žena, rodom iz Šibenika, živi u Cervinii, uočila ST tablice. Lipo li je bilo, tako daleko od kuće, čuti svoj jezik i vidit svoju Hrvaticu. Pozvala nas je k sebi, gdje smo na livadi pred njenim restoranom, postavili šatore i s pogledima na Matterhorn dočekali večer. Drago nije skidao pogleda s jedne od najopasnijih alpskih stijena. Tu večer je bezbroj pitanja postavio Jošku, najiskusnijem članu ekipe, te je sebi obećao da će kad tad stati na njegovom vrhu. Nešto kasnije, oblaci su sakrili Materhorn. Počela je padati kiša koja nas je rano potjerala u šatore. Drago je tu noć ispratio, sjedeći u autu, s pogledom uprtim u Matterhorn. Jutro je bilo bez kiše i obećavalo dobro vrime za uspon, pa smo spakirali opremu, doručkovali i krenuli prema Breithornu. Taj vrh smo željeli popeti radi aklimatizacije prije uspona na Gran Paradiso. Tehnički je lagan. Žičara nas je digla na 3400 metara. Laganim korakom preko kedenjaka na kojem je najviše europsko skijalište, na kojem se, baš tad, pripremala francuska ski reprezentacija, smo napredovali prema vrhu. Prošli smo pored Malog Matterhorna do kojeg izlazi žičara iz švicarskog Zermatta. Od malog Matterhorna, preko platoa Rossa prema vrhu, vjetar je bio sve jači. Taj zadnji dio uspona smo hodali jako sporo, uz česta zaustavljanja, jer se utjecaj visine već dobro osjetio. Na samom vrhu smo se zadržali svega par minuta zbog izrazito jakog vjetra. Napravili smo nekoliko fotografija i započeli silazak..U Cervinii nas je dočekala naša Šibenčanka Jelena te nas, uz svu prethodnu gostoljubivost, počastila i ručkom u svom restoranu. Još jednom joj od srca iskreno hvala za sve što je učinila za nas.
Poslije podne smo otputovali prema podnožju Gran Paradisa. Smjestili smo se u odličan kamp. U hladovini borova, uz ledenjački potok, prostran i uredan, zaslužio je svaku pohvalu. Postavili smo šatore, pošteno oprali, spremili večeru, te nakon par čašica domaćeg vina utonuli u zasluženi san. Naš uspon na Gran Paradiso se sastojao od dva dijela. Prvi dan i prva dionica je uspon do doma Vittorio Emanuele II na visini od 2400 metara. Od podnožja, prema domu, kroz vegetacijske katove, vodi dobra planinarska staza. Mnogo penjača, različiti jezici i gužva, karakteristika su alpskih domova u ljetnim mjesecima. Mi smo smještaj rezervirali, dan prije, telefonski iz kampa. Smještaj smo dobili u staroj zgradi pored novog doma. Sobe od desetak ležajeva su skromne, ali čiste i uredne. Drugi dio uspona počinje slijedeći dan u 2 sata u jutro. Ustali smo, doručkovali, te uz svjetlo čelnih lampi krenuli prema vrhu. Prvih petsto metara iznad doma uspinjemo se ledenjačkom morenom bez snijega i leda, a onda ulazimo u ledennjak, montiramo dereze i s ruksaka skidamo cepine. Drago je požurio prvi, a mi nenavezani penjemo za njim. Drago je baš uvijek ispred nas i samostalno juri na najpoznatiji talijanski vrh. Strah nas je zbog njegovog nedovoljnog iskustva u visokom gorju, ali najviše zbog tvrdoglavosti. Dobro smo ga raspoznavali među ostalim penjačima po žutom karimatu, koji je lepršavo visio o ruksaku. Preko snijegom prekrivenog ledenjaka, prtinom prethodnih grupa, zaobilazeći ledenjačke pukotine, nakon otprilike 4 sata uspona stižemo pod vršni greben. Pod samim vršnim grebenom je neopisiva gužva. Duboka pukotina je premošćena metalnim ljestvama, a prelazak preko nje spor. Nakon ljestava, još je stotinjak metara uskog grebena na kojem smo oprezno mimoilazili pojedice i naveze koji se vraćaju s vrha. Ni na Gran Paradisu se, kao i na Breithornu, nismo dugo zadržavali. Ne samo zbog vjetra i hladnoće, nego zbog magle i nedostatka prostora, kao i osjećaja planinarske kolegijalnosti. Vodili smo računa da i oni iza nas ne moraju dugo čekati, jer je čekanje nekoga tko pozira na vrhu i nama išlo na živce.
Silazak je, bar meni, uvijek puno lakši. Na dom smo u popodnevnim satima. E sad više nije bilo opasnosti, napravili smo dobar posao pa smo zadovoljni ispijali pive i nadoknađivali izgubljenu tekućinu. Više nam se nigdje nije žurilo, jer preostalih nekoliko sati hoda, do auta, smo mogli proći i po noći. Drago se u silasku, pred domom, odvojio od nas. Nismo ga vidjeli barem sat vremena. Kad odjednom, usred ručka, došao je k nama i zamolio da požurimo jer su mu noge mokre. Na brzinu smo dovršili ručak, presložili opremu i krenuli k podnožju i kampu. Još jedna noć u kampu i povratak prema Hrvatskoj…
Branimir Jukić