Već nekoliko godina planiramo izlet u Chamonix i uspon na Mont Blanc, ali nikako nije išlo po planu. Ni ovo ljeto, prije puta, nije sve izgledalo najbolje.
Najviše nas je pogodilo odustajanje našeg Prisidnika radi problema s okom. Naravno da je hendikep krenuti bez iskusnog planinarskog vodiča i GSS-ovca na tako ozbiljnu turu. Zakompliciralo nam se i s rezervacijama doma, pa je izgledalo da od puta u Francusku ni ovaj put neće biti ništa. Međutim, Mijo za riječ odustajanje nije želio čuti. I tako sredinom srpnja, sasvim slučajno, utipkam službene stranice doma Gouter i ugledam slobodno mjesto u domu 18. srpnja. Zovem Miju, a on kao iz topa reče: „Rezerviraj. Ti ćeš u domu a ja vanka ako bude trebalo“. Tek tada sam bio siguran da nema više odustajanja i da idemo u Francusku. Nakon dva dana, zbog loše prognoze, otvorilo se slobodnih mjesta u domu, pa smo rezervirali i drugi krevet ne razmišljajući koliko je to pametna ideja. 17. srpnja, ujutro u 7 smo krenuli iz Dugopolja . Prva zaustavljanje u Rupama pred slovenskom granicom te još jedno pred Milanom radi ručka. Za jedanaest sati stižemo pred tunel Mont Blanc. U malom mjestu pored Chamonixa, Les Houches, rezervirali smo kamp. Kupnja namirnica, par piva kao uspavanka i prije deset smo bili u šatoru. Ujutro je vrijeme bilo dobro. Bez kiše, djelomično oblačno i sasvim ugodno za hodanje. Žičara i tramvaj su nas digli iznad 2000 metara. Od zadnje stanice do doma Tete Rouse su nam bila potrebna tri sata laganog hoda. Na domu se nismo dugo zadržavali, samo smo stavili dereze i malo se toplije obukli. Kroz najopasniji detalj uspona Grand Couloir smo prošli bez problema, dok su grupe poslije nas doživjele opasne situacije zbog padanja kamenja i leda. Dionica od Tete Rouse do doma Gouter je meni bila jako naporna. Brzo se dobiva na visini ali su noge već teške i lagano se osjeti glavobolja. U dom Gouter smo stigli oko šest poslijepodne. Nisam se osjećao najbolje dok se Mijo dobro držao. Pokušavao sam zaspati, ali mi baš nije išlo. Ni velika piva mi nije pomogla. Tako smo se valjali, dremuckali, pokušavali nešto pojesti, ali ni apetit nije kao u dolini. Već od ponoći, idućeg jutra, zvone budilice i grupe kreću prema vrhu. Kroz prozor se vide čeone lampe nekoliko naveza koji napreduju preko ledenjaka. Vrijeme se pogoršalo, puhao je jak vjetar, a temperatura je bila desetak ispod nule. Neki penjači nisu ni krenuli prema vrhu, dok je većina ipak išla do skloništa Vallot na 4300 m. Mi smo se u skloništu zadržali desetak minuta, malo se ugrijali i nastavili dalje prema vrhu. Vjetar je od skloništa naviše bio još jači, tako da se nismo čuli ni na udaljenosti od nekoliko metara. Na vrhu smo stajali u 9 sati ujutro. Kratki predah i fotografiranje prije povratka. Vrh je bio u oblaku, a vidljivost slaba, tako da nismo imali priliku uživati u vidicima s krova Europe. Prilikom silaska je svakim korakom bilo sve lakše. Isti dan smo se vratili do tramvajske stanice i tu istu večer iskoristili za izlazak u Chamonixu. Već oko ponoći idućeg dana bili smo kod kuće.
Dio slika s ture na Mont Blanc pogledajte ispod teksta, a cijelu galeriju u izborniku Foto galerije-Mont Blanc.
