Na tihi Keriyev prijedlog za nedjeljni uspon na Jelinak niko se nije previše obazirao na društvenom sastanku u prošli petak jer su svi navalili na slasne Tolićeve kozice.
Nakon zaista dugo vremena, točnije skoro godinu dana, napokon je proradila i svečano puštena u funkciju društvena kužina. Želili smo da je kako i priliči otvori i blagoslovi naš Prisidnik, ali on je takav prijedlog s gnušanjem odbio i čak nije ni pomislio kušati kozice, rugajući se da su sintetičke iz Tajlanda jer smo ih kupili u Konzuma. Drugo ničega nije ni bilo kad je korizmeni petak, a kuvar spava do podne pa je friške ribe na sirotinjskoj imotskoj pijaci davno nestalo. Naime, nismo u potpunosti razumili Prisidnikovo odbijanje degustacije inače odlično spremljenih kozica od strane našeg velikog gurmana Tolića s obzirom da je Prisidnik svakodnevni posjetilac upravo tog dućana, dali zbog širokog asortimana ili neke zgodne djelatnice?! Na njegovu žalost, do pisanja ovoga članka još nitko od degustatora nije umro niti je imao nekih gastroenteoroloških smetnji, pa smo se onako rekreativno uputili na Jelinak, na žalost bez njega jer je on tobože zauzet probama za skori prikaz Imotske Muke (jedna od glavnih uloga), ali smo iz povjerljivih izvora doznali da je s Mosoraši(ca)ma odjezdio u nepoznatom pravcu. O Jelinku nemamo nešto posebno za reći jer ga uglavnom gledamo kad dolazimo ili odlazimo s Blidinja, poslije uspona na Vran i Čvrsnicu. Nikad nam nije bio osobito napet s obzirom na njegovo susjedstvo pa je stoga i interes za njega bio slab iako je visok skoro 1900 metara, ali je patuljak u odnosu na susjednu Čvrsnicu čije je ustvari zapadno rame. Uspon ide zapadnim grebenom iz Grkuša, a za oko 700 visinskih metara uspona treba samo sat i po laganog hoda. Još je lakši i kraći uspon iz Gornjih Bara jer se penje s 1450 metara visine, a sašli smo upravo tim smjerom i makadamskim putem natrag u Grkuš. Ostalo se zna, običaji se ne krše pa smo na kraju završili, a gdje drugo nego u Vrletima…
Slike s ovog nedjeljnog uspona pogledajte ispod…
