Na poziv mojih starih plainarskih prijatelja makarana Ante i Bruna da im se pridružim na zimskom usponu na Kamešnicu, točnijena njezin najviši vrh Konj nisam razmišljao niti trena i odmah sam prihvatio.
Zimski uspon na Kamešnicu
Naime, samo tjedan dana poslije tragične nesreće legende Hrvatskog alpinizma Ede Retelja upravo na ovoj planini, osjetio sam da bi uspon na Konja u zimskim uvjetima bio pravi znak poštovanja prema njemu s obzirom da ga nisam mogao ispratiti na pogrebu. Dogovorili smo se naći u Podgradini u subotu poslijepodne oko 15 sati odakle bi do noći stigli na Pešino vrelo s namjerom da prespavamo u brvnari odakle bih u ranu zoru krenuli na vrh. Na ishodišnu točku za uspon najprije je stigao naš splitski član Željko a potom i nas trojica. Nakon brzog spremanja uputili smo se kroz snijegom natrpanu bukovu šumu prema Pešinu vrelu. Temperatura je bila 2-3 stupnja ispod ništice a s obzirom na duboku sjenu i šumu dobro je grizlo. Staza je bila ugažena ali zaleđena pa nismo propadali u snijeg. Putem nailazimo na tragove Edinih skija a na jednoj grani stoje i ostatci Edinog slomljenog skijaškog štapa pa mi se misli motaju oko toga nesretnog događaja. Na otvorenoj padini ispod vrela dočekali su nas snažni udari sjeveroistočnjaka pa žurimo u toplinu brvnare. Na sreću peć je bila ugrijana od prijašnjih posjetilaca, a dočekalo nas je i dosta drva pa je ubrzo postalo i vruće. Noću se temperatura spustila do -10 stupnjeva ali je vjetar pred zoru posustao pa je jutro osvanulo fantastično sunčano i tiho. Poslije kraćih priprema pri temperaturi od -8 stupnjeva krenuli smo na uspon prema grebenu jer smo se želili radi sigurnosti uhvatiti vršnoga grebena što ranije dok sunce ne omekša ledene strmine sjevernih padina Konja. S visinom se otvaraju sve lijepši vidici na sve strane, a naši pogledi niz padinu završavaju na trasi nedavne zlokobne lavine u kojoj su stradali naši alpinisti. Bez riječi i s gorčinom u grlu gledamo niz strmu padinu i u mislima pokušavamo odgonetnuti zašto se takva nesreća morala dogoditi našim prijateljima u ovakvom lijepom i pitomom okružju. Netom zatim sustižu nas dvojica domaćih planinara s kojima zajedno stižemo na najviši vrh Kamešnice Konj. Poslije kraćeg odmora i obaveznog foto session-a polagano počimamo silazak jer sunce nemilice prži pa stopala sve dublje propadaju u sniježnu plohu. Zbog sigurnosti želimo sići što prije pa smo za sat vremena ponovo u brvanari u koju već pomalo pristižu domaći livanjski planinari s kojima pričamo o svemu i svačemu a ponajviše o nedavnoj nesreći naših alpinista. Poslije marende kupimo opremu za spavanje koju nismo nosili na uspon i poslije pozdrava s domaćinima žurimo niz šumu jer nas još čeka vožnja na povratku kućama.
Fotografije s ovog zimskog uspona pogledajte ispod…
