– Ekspedicija ljudi, ekspedicija je prava stvar! – nadglasavao se Markan sa pojačalom u kafiću.
– Ma kakva te ekspedicija snašla – granusmo uglas – ko će nam dat pare?
– Kakve pare čeljadi moja? … Šta će nam pare iđemo u Bijakovu.
– U Bijakovu? Pa kakva ti je to ekspedicija?
– Lipa, iđemo u subotu, pa ćemo prispavat na Kaocima i unda lipo u nedilju na Sv. Iliju i povratak u bazni logor, opet na Kaoce, di vas ja čekam sa logistikom i pomalo brte kući. Je li to isto ka i oni što iđu na ekspedicije!
Pogledasmo se smiješkom u kojem sa kraja usana provirivaše: „šta li sad stari lisac sprema!…”
Znamo Markana dugo; već je legendarno ono njegovo subotom: „Šta je mlađarijo, oćemo li se gibat, di ćemo sutra?”, – kada bi padali pusti dogovori gdje ćemo se naći ujutro, a onda kada se u nedjeljno jutro okupimo njega najčešće nema jer “ko će znat di ga je đava lipi odnija” kako glasi najčešći odgovor kada ga tražimo kući. I dok se stao kleti kako „ovi put neće privarit” jer ima neke prijatelje koji su „željni vidit Bijakovu i tijo bi im je pokazati” moje sumnje se samo pojačaše, ali uvijek ima naivaca:
– Možda ovi put misli ozbiljno!…
– On,… ma daj!…
– Ma nema veze ljudi, ali nas je jednom primasla. Iđemo sutra bilo Markana ili ne!
Naša nevjerica nije prestajala ni sutradan dok smo krivudali cestom što je vodila Zagvozdu, odakle ćemo lijevo – Brzicama, pa uzbrdo Kaocima, staroj napuštenoj lugarnici u blizini koje zagožđaci izgradiše lijepu brvnaru, naš bazni logor za večeras. Put ispunismo tobožnjim uvredama i beštimama koje će ga snaći ako nas i ovaj put prevari. Kada se iskrcasmo u subotnju tišinu bijakovskog zaseoka koji čini svoje podne stadosmo se ogledati očekujući kako će nas zaskočiti iz kakve ladovine. Ništa! Iz obližnje pojate zareva nečije magare a mi se pogledasmo čitajući simboliku…
– Ma nije džabe ona: „Nit u moru mire, nit u Markanu vire…”-
– A bome ni čovika…
– E bogaremi, imat će me šta čut. Nisam ja magare!
– A bora mi, men se čini da smo igori!
Tajac nastupi dok se zabavismo pretresanjem opreme što nam bi dobar povod da svatko u sebi nabrzinu skonta u kolikoj je mjeri tovare – odnosno je li ovdje što je htio ili što ga je Markan obrlatio sa pričom o ekspedicij, a onda, kao da nas je slušao i pustio da mu se svi izlajemo iza okuke se pojavi crveni đip za čijim upravljačem poznato lice maše na pozdrav uključivši sirenu koja avetinjski ispuni grobnu tišinu. Osvrnusmo se sa nelagodom prema usnulim kućama uokolo nas očekujući provalu bijesa razbuđenih ljudi.
– Di ste – Imoćaniiii…! – dere se Markan, imitirajući naše Zagoške prijatelje koji nas tako najčešće dočekuju, dok se izvlači iz vozila praveći se da ne vidi naše ljute gestikulacije kojima ga pokušavamo ušutjeti . Nismo se stigli ni sabrati kad se iz đipa izbaciše njegovi pajdaši koji se pridružiše u dizanju galame. Psi povedoše lajanjem, perad odgovori, stoka se uzviri, iz kuća zaklapa, a odnekud se javi prijeteći glas:
– “Koji je đava sad,…da ne more pošten čovik odmorit! – zaputi se prema nama čovjek mrgodna izraza.
Gledamo čas u njega, čas u Matišu i njegove ljuti što se nađosmo u ovako glupoj situaciji.
– Koga vraga đavlekaš i uzbunjivaš čeljad, pusti narod da odmara?! – odvraća Markan tobože ljutito.
– Koji mu je bog, ali je skroz poludio?!…
– Ma kud te đava nosa. Šta ne miruješ kad ti je Bog da… – pomirljivije će mrgodan očito prepoznavši Markana..
– A rodijače imat ćemo kada odmarat, toga nam neće manjkat kad nas crni đava odnese sa sobom, – nego – dede donesi štogod iz bukare božijega ti!…ljudi su mi žedni! – nastavlja Markan jednako bučno.
I dok se čovjek udaljavao Matiša se okreće nama predstavljajući nam svoje ljude. Tek sada ih zapravo postadosmo svjesti. Na njima su vidljivi tragovi svježeg ručka u Markanovoj režiji. Nešto nije bilo u redu sa stilom jihove opreme ali prije no išta zaključih dogega se mrgudan sa bukarom vina koja uskoro stade šetati među nama dok se Markan sa njim raspričao srdačno na jeziku u kojem se u prisustvu trećih lica imena mjesta i ljudi zamjenjuju sa : „Oni” i „Ono”. To onda zvuči otprilike: „Reka mi je oni čovik da nisi doša na ono misto kod onoga čovika.”; „Ma šta ću doša mi je oni njegov pajdo pa smo morali otić tamo za ono…”
Kada se oni tako izgovaraše okrenu se Markan nama tobože nestrpljiv zašto još stojimo, što se ne mičemo te se mi zaputismo bez riječi za njim, zbunjeni, svatko sa svojim mislima o maloprijašnjem događaju. Po opremi koju su nosili Boškan i društvo bilo je jasno da od ekspedicije nema ništa, ali noć u planini za mene je bio dovoljan magnet tako da mi ovo nije moglo pokvariti raspoloženje.
Na Jošku se bijes dao namirisati. On je bio od one sorte entuzijasta na kojima je društvo počivalo (treba li reći da je on naš doživotni tajnik) i planina mu je bila svetinja a tako je očekivao da se i drugi odnose prema njoj – kao božanstvu. Dirnuti u tu svetinju s nedovoljno poštovanja, kao što je to učinila Boškanova družina koja je više ličila nekakvoj izletničkoj skupini nego ozbiljnim planinarima bilo je neoprostivo. Stari lisac je bio svjestan njegova bijesa i znao je ako njega pridobije da će sve biti u redu pa ga je svako malo propitivao o vrhovima i nazivima lokacija, predstavljajući ga usput društvu kao”čovika koji je zabio prvi hrvatski barjak na Mont Blank”, i time izmami od njega smješak u kojem nestade maloprijašnji jal te se Jole prepusti i raspriča o planinama i planinarenju. Uskoro planinu ispuniše naši glasovi, tako da smo stazu do lugarske kuće prošli skoro u šali. Stigosmo pred kućicu s posljednjim zrakama sunca koje nam se skrivalo iza drugog po visini Bijakovskog vrha Sv. Ilije, našeg sutrašnjeg cilja.
Evo nas ljudi! – galami Markan pred kućom, rastrčavši se oko svojih prijatelja pomažući im da se raspreme.
Sjedam sa strane tobože odmarajući se a u stvari gledam starog lisca kako vrhunski vodi ovu igru. Raspremanje još nije bilo ni gotovo a on je već naložio vatru pazeći da svako malo nazdravi nečemu. I nakon što iznazdravljasmo svemu i svačemu razbacasmo se uokolo vatre sa koje se širio zamani miris pečenja koje je u međuvremenu (nisam ni primjetio kada) pripravio.
Naši gosti koji imahu vinskih zaliha još od ručka postadoše još bučniji i veseliji a i mi im se pridružišmo podlježući atmosferi i ne potraja dugo a pred kućicom zazvoni pjesma pomješana sa našom cikom i odobravanjem. Promatrao sam Markan koji je hineći opijenost sve držao pod kontrolom, pazeći da zapjeva kada pjesma jenja i isto tako da potakne priču ako bi ona slučajno zastala. S jedne strane bih ga poslao kvragu jer nas je iskoristio za svoje ciljeve – pravljenje društva njegovim pajdašima, a s druge strane bilo mi je zanimljivo promatrati našeg omamljenog tajnika koji si neće moći oprostiti ovakvu mrlju u planinarskoj karijeri. I tko zna koliko bi ova veselica potrajala da u jednom trenutku jedan od pajdaša ne izvadi lovačku pušku koja je bila pomno preklopljena i skrivena u ruksaku i uz uzvik veselja ne opali iz nje. Hitac propara noć, našto se Joško prenu kao iz kakva sna, pogledujući prvo u nas, a zatim u lica Markanovih pajdaša izbacujući sočnu beštimu iz sebe nestavši u hipu na vratima kućice. Mi ostali se kao po nekoj komandi pokupismo za njim ostavljajući Boškana i društvo bez objašnjenja.
Ha to je lisac imao na umu! Iskoristiti nas kao pokriće za lovačke aktivnosti svojih prijatelja – napokon razriješih svoje dileme spremajući se za počinak u krevetcu malene planinarske kućice na Kaocima.
Jutro svanu nesvakidašnjom bistrinom i Sv. Ilija nas zamami svojim oblicima ali Jole se bez riječi zaputi nizbrdo ne udostojivši Markana ni riječju dajući mu nedvosmisleno na znanje time koliko je izigrao njegovo povjerenje, a mi ostali se opet uputismo bez riječi za njim i stoga jer je sinošnje veselje ostavilo traga na nama pa nismo bili ni za hodanje a kamoli za uspun na bijakovskog viceprvaka u visini.
Silazak je proticao u tišini, nitko nije htio iskušati možebitni Joškov bijes koji bi se uhvatio za kakav neoprezan komentar.
Ceh je platio jučerašnji mrgudan kojeg zatekosmo u selu i koji naivno upita:
– A di ćete ranije nazad?!
– U crkvu, gospe ti, ali ne čuješ da zvoni – provali iz Joška bujica dok je iznenađenom mrgudanu pokazivao u pravcu zagoške crkve sa koje zvona pozivahu na nedjeljno bogoslužje!…
– U Bijakovu? Pa kakva ti je to ekspedicija?
– Lipa, iđemo u subotu, pa ćemo prispavat na Kaocima i unda lipo u nedilju na Sv. Iliju i povratak u bazni logor, opet na Kaoce, di vas ja čekam sa logistikom i pomalo brte kući. Je li to isto ka i oni što iđu na ekspedicije!
Pogledasmo se smiješkom u kojem sa kraja usana provirivaše: „šta li sad stari lisac sprema!…”
Znamo Markana dugo; već je legendarno ono njegovo subotom: „Šta je mlađarijo, oćemo li se gibat, di ćemo sutra?”, – kada bi padali pusti dogovori gdje ćemo se naći ujutro, a onda kada se u nedjeljno jutro okupimo njega najčešće nema jer “ko će znat di ga je đava lipi odnija” kako glasi najčešći odgovor kada ga tražimo kući. I dok se stao kleti kako „ovi put neće privarit” jer ima neke prijatelje koji su „željni vidit Bijakovu i tijo bi im je pokazati” moje sumnje se samo pojačaše, ali uvijek ima naivaca:
– Možda ovi put misli ozbiljno!…
– On,… ma daj!…
– Ma nema veze ljudi, ali nas je jednom primasla. Iđemo sutra bilo Markana ili ne!
Naša nevjerica nije prestajala ni sutradan dok smo krivudali cestom što je vodila Zagvozdu, odakle ćemo lijevo – Brzicama, pa uzbrdo Kaocima, staroj napuštenoj lugarnici u blizini koje zagožđaci izgradiše lijepu brvnaru, naš bazni logor za večeras. Put ispunismo tobožnjim uvredama i beštimama koje će ga snaći ako nas i ovaj put prevari. Kada se iskrcasmo u subotnju tišinu bijakovskog zaseoka koji čini svoje podne stadosmo se ogledati očekujući kako će nas zaskočiti iz kakve ladovine. Ništa! Iz obližnje pojate zareva nečije magare a mi se pogledasmo čitajući simboliku…
– Ma nije džabe ona: „Nit u moru mire, nit u Markanu vire…”-
– A bome ni čovika…
– E bogaremi, imat će me šta čut. Nisam ja magare!
– A bora mi, men se čini da smo igori!
Tajac nastupi dok se zabavismo pretresanjem opreme što nam bi dobar povod da svatko u sebi nabrzinu skonta u kolikoj je mjeri tovare – odnosno je li ovdje što je htio ili što ga je Markan obrlatio sa pričom o ekspedicij, a onda, kao da nas je slušao i pustio da mu se svi izlajemo iza okuke se pojavi crveni đip za čijim upravljačem poznato lice maše na pozdrav uključivši sirenu koja avetinjski ispuni grobnu tišinu. Osvrnusmo se sa nelagodom prema usnulim kućama uokolo nas očekujući provalu bijesa razbuđenih ljudi.
– Di ste – Imoćaniiii…! – dere se Markan, imitirajući naše Zagoške prijatelje koji nas tako najčešće dočekuju, dok se izvlači iz vozila praveći se da ne vidi naše ljute gestikulacije kojima ga pokušavamo ušutjeti . Nismo se stigli ni sabrati kad se iz đipa izbaciše njegovi pajdaši koji se pridružiše u dizanju galame. Psi povedoše lajanjem, perad odgovori, stoka se uzviri, iz kuća zaklapa, a odnekud se javi prijeteći glas:
– “Koji je đava sad,…da ne more pošten čovik odmorit! – zaputi se prema nama čovjek mrgodna izraza.
Gledamo čas u njega, čas u Matišu i njegove ljuti što se nađosmo u ovako glupoj situaciji.
– Koga vraga đavlekaš i uzbunjivaš čeljad, pusti narod da odmara?! – odvraća Markan tobože ljutito.
– Koji mu je bog, ali je skroz poludio?!…
– Ma kud te đava nosa. Šta ne miruješ kad ti je Bog da… – pomirljivije će mrgodan očito prepoznavši Markana..
– A rodijače imat ćemo kada odmarat, toga nam neće manjkat kad nas crni đava odnese sa sobom, – nego – dede donesi štogod iz bukare božijega ti!…ljudi su mi žedni! – nastavlja Markan jednako bučno.
I dok se čovjek udaljavao Matiša se okreće nama predstavljajući nam svoje ljude. Tek sada ih zapravo postadosmo svjesti. Na njima su vidljivi tragovi svježeg ručka u Markanovoj režiji. Nešto nije bilo u redu sa stilom jihove opreme ali prije no išta zaključih dogega se mrgudan sa bukarom vina koja uskoro stade šetati među nama dok se Markan sa njim raspričao srdačno na jeziku u kojem se u prisustvu trećih lica imena mjesta i ljudi zamjenjuju sa : „Oni” i „Ono”. To onda zvuči otprilike: „Reka mi je oni čovik da nisi doša na ono misto kod onoga čovika.”; „Ma šta ću doša mi je oni njegov pajdo pa smo morali otić tamo za ono…”
Kada se oni tako izgovaraše okrenu se Markan nama tobože nestrpljiv zašto još stojimo, što se ne mičemo te se mi zaputismo bez riječi za njim, zbunjeni, svatko sa svojim mislima o maloprijašnjem događaju. Po opremi koju su nosili Boškan i društvo bilo je jasno da od ekspedicije nema ništa, ali noć u planini za mene je bio dovoljan magnet tako da mi ovo nije moglo pokvariti raspoloženje.
Na Jošku se bijes dao namirisati. On je bio od one sorte entuzijasta na kojima je društvo počivalo (treba li reći da je on naš doživotni tajnik) i planina mu je bila svetinja a tako je očekivao da se i drugi odnose prema njoj – kao božanstvu. Dirnuti u tu svetinju s nedovoljno poštovanja, kao što je to učinila Boškanova družina koja je više ličila nekakvoj izletničkoj skupini nego ozbiljnim planinarima bilo je neoprostivo. Stari lisac je bio svjestan njegova bijesa i znao je ako njega pridobije da će sve biti u redu pa ga je svako malo propitivao o vrhovima i nazivima lokacija, predstavljajući ga usput društvu kao”čovika koji je zabio prvi hrvatski barjak na Mont Blank”, i time izmami od njega smješak u kojem nestade maloprijašnji jal te se Jole prepusti i raspriča o planinama i planinarenju. Uskoro planinu ispuniše naši glasovi, tako da smo stazu do lugarske kuće prošli skoro u šali. Stigosmo pred kućicu s posljednjim zrakama sunca koje nam se skrivalo iza drugog po visini Bijakovskog vrha Sv. Ilije, našeg sutrašnjeg cilja.
Evo nas ljudi! – galami Markan pred kućom, rastrčavši se oko svojih prijatelja pomažući im da se raspreme.
Sjedam sa strane tobože odmarajući se a u stvari gledam starog lisca kako vrhunski vodi ovu igru. Raspremanje još nije bilo ni gotovo a on je već naložio vatru pazeći da svako malo nazdravi nečemu. I nakon što iznazdravljasmo svemu i svačemu razbacasmo se uokolo vatre sa koje se širio zamani miris pečenja koje je u međuvremenu (nisam ni primjetio kada) pripravio.
Naši gosti koji imahu vinskih zaliha još od ručka postadoše još bučniji i veseliji a i mi im se pridružišmo podlježući atmosferi i ne potraja dugo a pred kućicom zazvoni pjesma pomješana sa našom cikom i odobravanjem. Promatrao sam Markan koji je hineći opijenost sve držao pod kontrolom, pazeći da zapjeva kada pjesma jenja i isto tako da potakne priču ako bi ona slučajno zastala. S jedne strane bih ga poslao kvragu jer nas je iskoristio za svoje ciljeve – pravljenje društva njegovim pajdašima, a s druge strane bilo mi je zanimljivo promatrati našeg omamljenog tajnika koji si neće moći oprostiti ovakvu mrlju u planinarskoj karijeri. I tko zna koliko bi ova veselica potrajala da u jednom trenutku jedan od pajdaša ne izvadi lovačku pušku koja je bila pomno preklopljena i skrivena u ruksaku i uz uzvik veselja ne opali iz nje. Hitac propara noć, našto se Joško prenu kao iz kakva sna, pogledujući prvo u nas, a zatim u lica Markanovih pajdaša izbacujući sočnu beštimu iz sebe nestavši u hipu na vratima kućice. Mi ostali se kao po nekoj komandi pokupismo za njim ostavljajući Boškana i društvo bez objašnjenja.
Ha to je lisac imao na umu! Iskoristiti nas kao pokriće za lovačke aktivnosti svojih prijatelja – napokon razriješih svoje dileme spremajući se za počinak u krevetcu malene planinarske kućice na Kaocima.
Jutro svanu nesvakidašnjom bistrinom i Sv. Ilija nas zamami svojim oblicima ali Jole se bez riječi zaputi nizbrdo ne udostojivši Markana ni riječju dajući mu nedvosmisleno na znanje time koliko je izigrao njegovo povjerenje, a mi ostali se opet uputismo bez riječi za njim i stoga jer je sinošnje veselje ostavilo traga na nama pa nismo bili ni za hodanje a kamoli za uspun na bijakovskog viceprvaka u visini.
Silazak je proticao u tišini, nitko nije htio iskušati možebitni Joškov bijes koji bi se uhvatio za kakav neoprezan komentar.
Ceh je platio jučerašnji mrgudan kojeg zatekosmo u selu i koji naivno upita:
– A di ćete ranije nazad?!
– U crkvu, gospe ti, ali ne čuješ da zvoni – provali iz Joška bujica dok je iznenađenom mrgudanu pokazivao u pravcu zagoške crkve sa koje zvona pozivahu na nedjeljno bogoslužje!…
Ivica Marijanović