Zmijugamo cestom što je građena još za uprave Dalmacijom slavnog francuskog maršala Marmonta, u slavu Napoleona Velikog, kako između ostalog stoji na ploči uklesanoj u litici uz put k vrhu prijevoja pred nama, imenom Turija.
Dok mu se približavamo odmičući na istok, ostavljajući za nama Zagvozd, prorjeđuju se kućice što se leđima drže za Bijakovu koja ih iznjedri, a s licem radoznalo pilje u cestu kojom struji život – u neke druge krajeve. Teško je uočiti bilo koga ispred kuća: tek poneki prozor ili balkon iskićeni cvijećem, raskriljene škure ili rublje što jedri na povjetarcu, odaju da život još teče – uglavnom u žilama starijih.
S obje strane puta šćućurena busenja grabovine i ostalog grmlja nadjačavaju se s kamenom ljutacem, te ovdje se zazeleni gora, a tamo dalje pak zabjele kameni grozdovi; nižu se tako izmjenjujući se i kao u nekakvoj igri slažu, prekrivajući ponegdje cijela brdašca. Pust je i kamenit ovaj kraj, izložen hirovima prirode koja tek ponegdje podari kakav dolac – biser u školjki krša, što blista bojama raznolikih cvjetova s njihovih zapuštenih livada.
Ovo je pozornica kojom su koračali znani Araličini likovi Didak i Daščica, za gradnje svratišta, kraj čijih ostataka prolazimo spuštajući se niz prijevoj, po izlazu iz tunela na vrhu koji povezuje krševiti zagvoški bazen s nešto pitomijim područjem Župe i Rašćana, maloj oazi ravnice usred okolnog beskraja kamene pustoši. Put najednom postaje gotovo čisti pravac, koji kao da vas požuruje da što prije nestanete iz ove kamene tamnice.
Usporavamo nadomak malog pogona splitskog škvera, nakaradnog pokušaja da se u ovaj kraj težaka i čobana nakalemi metalna industrija, tražeći pogledima neupadljivi makadamski put što se odvaja k zaseoku Družijanići. Tišina koja nas je dočekala razlila se uokolo poput mira kakve samotne bare. Uzburkali smo njene vode našim glasovima i pokretima dok smo se izvlačili iz vozila i nabacivali opremom.
– Evo naši’ Imoćana! – zazvoni ženski glas odnekud, prepoznavši nas. – Neda?!… Uvijek izađe pred nas, željna razgovora, sretna što može načas prekinuti jednolikost svakodnevnice.
– Evo nas, evo, opet stigosmo! – preuzima Vlajčić ulogu sahiba, iliti bergefirera, kako smo mi to ovdje preveli (pa ipak smo u carstvu njenog veličanstva Njemačke Marke), tj. onoga koji mora kroz ćakulu s domaćim stanovništvom, ponekad nepovjerljivim i šutljivim, uvjeriti ih da od nas ne prijeti nikakva nevolja.
– Iđete i danas malo?
– Oćemo malo, do Čubrijana.
– E, kad se sitin kako je prija gori lip život bio. Želi bi travu pod njim, čuvali ovce… Bila nas je brte puna Bijakova. Često bi sritali primorce pa komendijaj s njima…
– Je li bilo, da prostiš, oni stvari? – zavrziva bergefirer.
– A da kud će, kume moj! Jedne godine, na moju dušu, šest nevista, primorki, došlo amo.
– Vidiš ti kako se to promini. Nekad je Bijakova spajala primorce i naše, a sad ih razdvaja – komentiramo dok se upućujemo uzbrdo stazom koja odaje da je tuda nekad život izdašno gazio.
Dan pred nama smiješio se kroz modrinu neba ispunjavajući dušu sladostrasnim ushitom i čudnim treptajima pri pogledu na prirodu uokolo. Zvukovi i boje uvirali su u mene sa svih strana, ispunjavajući žeđ suhih korita moga žića ponesenu iz tko zna kojeg predživota. Bijakova se obukla u prekrasno zelenilo, zakitivši se bojama proljeća, zapjevavši kroz grla njenih ptica, zaplesavši kroz lepršaj leptira preko čarobnih tepiha opustjelih dolaca. Pjevala je i plesala i moja duša milujući pogledom ovu ljepotu. Omamljena mirisima, treperila je šireći se u beskraj nesaznaja, ispunjavajući se užitkom od kojeg se nadimaše prsi.
Kuće, odnosno ljetni stanovi u predjelu zvanom Zakučje, dočekali su nas kamenom šutnjom, napuštene i zapostavljene, potpuno prepuštene lešinarima vremena: kiši, snjegovima, žegi i suši, da ih komadaju, ostavljajući samo urušene zidove koje domalo prekrije drača ili gusto šiblje. Otvorila se Bijakova ovdje nekako, pa je s jugoistoka, od ušća Neretve, pritjecao dašak mora, upitomljujući inače surov krajolik, te se odavde pa dalje na zapad, nanizaše kućice čineći ovaj dio nekad najživotnijim dijelom sjeverne strane planine.
Čubrijan odmah upada u oči pravilnošću svoje geometrije, koju čini stožac široke baze, zaobljena vrha, poput hrpice pijeska na plaži oblikovane dječjom kanticom i dorađivane rukama. Predaja pamti ovaj vrh još od starih vremena, a kada je i zašto baš njemu dato ime po mučeniku i svecu iz četvrtog stoljeća, Sv. Ciprijanu, odnosno Čubrijanu, kako ga narod prozva, vjerojatno malo tko ne zna.
Počivali smo uživajući u krajoliku, tražeći pogledom kuda bi mogla ići staza. Obično se prepoznaje kao tamnija pruga na jednoličnoj površini vrhova krošnji. To je moguće vidjeti dok su stabla razdvojena stazom, međutim, ljudi ovamo odavno ne zalaze da kosirićem ili rukom potkrešu granu koja bi se ispriječila, pa je sve zaraslo i ne nazire se nikakav putić.
Uspon pak nije izgledao težak, te još jednom bacismo pogled na krajolik i krenusmo vođeni instinktom ali i oslanjajući se na iskustvo u ovakvim prilikama. No ubrzo nas snađoše poteškoće. Neuznemiravana dugo ljudskim prisustvom gora je podrasla, pa smo napredovali sporo, ‘rvući se s granjem koje bi nam se ispriječilo i čeprljalo nas svuda po tijelu, namještajući nam katkad zamke iz kojih se izvlačimo tek uz pomoć. Ponegdje je potrebno skršiti koju granu i onda tražiti prolaz, a gotovo svakim korakom nagaziš na oštar ka¬men, što traži dodatnu opreznost. Ispriječi se tu i pokoja oveća pola, što nas prisili na pentranje sa „sve četiri”, ili nas natjera da se spustimo niže, gubeći onda visinu koju je opet trebalo mukotrpno nadoknaditi. Izgubismo ubrzo iz vida jedni druge, zaneseni i koncetrirani na svaki pokret, probijajući se i gubeći snagu koja je oticala u slapovima znoja. Staza se nije naslućivala, te sebi predbacivah što nisam pažljivije birao smjer kretanja. Zastajao sam sve češće, odmarajući se i osluškujući gdje su ostali, ali kako pucketa¬nje grana bijaše jedino što se čulo, nastavljao sam dalje svoju borbu s ovom kamenom džunglom iscrpljujući se sve više. Kada mi se već učinilo da hodam čitavu vječnost i da sam vjerojatno pogriješio i skrenuo tko zna kamo, nađoh se u podnožju samog Čubrijana, koji je malo goletniji, pa se ponadah da će ići lakše. Pokazalo se, međutim, da ni ovo neće proći bez muka jer je sunce pržilo nemilice, a strmina što se jednolično uzdizala k vrhu iscrpljivaše me još jače. Nije pomagao ni duži odmor, jer rafal sunčevih zraka naprosto tjera dalje, prijeteći da vas užga ako ostanete dugo na jednom mjestu. Gledam dolje da vidim napreduju li prijatelji i kako podnose ove muke Ciprijanove. Šuma ih je izbacila na razne strane, te polagano mile uzbrdo otežala koraka. Pokušavam procijeniti koliko je još do vrha i upućujem se dalje nevoljko, iscijeđen žegom, iscrpljen i gotovo na izmaku snaga. Hodam par koraka pa zastanem da dođem do daha, otirući znoj što je oči zatvarao. Padaju mi na pamet opisi zadnjih metara uspona na svjetske vrhove i bez obzira na to što se radi o razlici od jedno sedam tisuća metara uspoređujem ih sa svojim mukama u usponu na ovog “patuljka”. Svakome je njegova muka najteža.
– Život je patnja i to je velika istina – citiram ironično Budhu, vapeći za hladovinom mangova drveta ispod kojeg je potekla ova “velika istina”. Zamišljam ugodu te hladovine, a onda u navali bijesa koji me najednom preplavio izbacujem iz sebe beštime pridajući đavlu i Bijakovu i Čubrijana (‘prosti sveti… umor, znaš…) i planinarenje.
– Ma kud vas vrazi nosaju?!… – odzvanjaju u glavi „dobronamjerni” savjeti znanaca. Zaričem se kako ću im reći kad se iščupam iz ovog “pakla” da su bili u pravu i da sam odsad njihov. Neka me vodaju na buće, karte, lumpovanja, samo da nema ovih patnji.
– Eto ti tvoje lipote! – bjesnilo je u meni, prekoravao sam sebe i prijašnji ushit koji se u ovoj navali ‘ida rasplinu poput sna u jutarnjoj žurbi na posao.
Ispražnjen malo i olakšan psovkom nastavljam uzbrdo s osjećanjem krivnje što sam na trenutak bio spreman dati Kraljevstvo Planina za komadić hlada.
Srećom, ubrzo se nađoh na vrhu pa grizodušje zamjeni radost koja se pretočila u vrisak zadovoljstva što je mukama najzad kraj. Nestrpljivo poskidah opremu sa sebe te se bos ispružih po travi, prekrivši glavu i raščetvorivši se poput zvjezdače na morskom dnu. Prepustih se vjetriću što je ovdje lagano plesao, bespokretan tijelom i prazan mislima, plutajući u bezvremenu i bezprostoru.
Dolazak ostalih bivao je popraćen snažnim dahtanjem nakon kojeg bi slijedila tišina kojoj smo prepuštali sav naš umor. Dugo smo se tako oporavljali u miru, bez želje za ičim. Tek je s Imenjakovim dolaskom živnulo jer je travarica, kojom nas je liječio, žegla po prsima čupajući riječi koje potonuše nekamo.
– O sveti Ciprijane, jesi nas namučio! – progovorismo najzad.
– A je, brte, ne triba nam ić na zavit, lipu smo pokoru učinili.
– Deder „pijesniče” – obrati mi se Imenjak – zatefteri tamo u svoje libre, neka se znade za ovu našu „svetu muku”. Lipo to nakiti i zakoviljaj da vidi svit kako mi nismo nikakvi penaši, nego da se znamo i Boga spomenit.
– Misliš nešto kao: „Sveti Ciprijane, moli za nas, tvoje mučenike”…? – započeh.
– E tako, tako, dragi. Nakiti i zakoviljaj!…
S obje strane puta šćućurena busenja grabovine i ostalog grmlja nadjačavaju se s kamenom ljutacem, te ovdje se zazeleni gora, a tamo dalje pak zabjele kameni grozdovi; nižu se tako izmjenjujući se i kao u nekakvoj igri slažu, prekrivajući ponegdje cijela brdašca. Pust je i kamenit ovaj kraj, izložen hirovima prirode koja tek ponegdje podari kakav dolac – biser u školjki krša, što blista bojama raznolikih cvjetova s njihovih zapuštenih livada.
Ovo je pozornica kojom su koračali znani Araličini likovi Didak i Daščica, za gradnje svratišta, kraj čijih ostataka prolazimo spuštajući se niz prijevoj, po izlazu iz tunela na vrhu koji povezuje krševiti zagvoški bazen s nešto pitomijim područjem Župe i Rašćana, maloj oazi ravnice usred okolnog beskraja kamene pustoši. Put najednom postaje gotovo čisti pravac, koji kao da vas požuruje da što prije nestanete iz ove kamene tamnice.
Usporavamo nadomak malog pogona splitskog škvera, nakaradnog pokušaja da se u ovaj kraj težaka i čobana nakalemi metalna industrija, tražeći pogledima neupadljivi makadamski put što se odvaja k zaseoku Družijanići. Tišina koja nas je dočekala razlila se uokolo poput mira kakve samotne bare. Uzburkali smo njene vode našim glasovima i pokretima dok smo se izvlačili iz vozila i nabacivali opremom.
– Evo naši’ Imoćana! – zazvoni ženski glas odnekud, prepoznavši nas. – Neda?!… Uvijek izađe pred nas, željna razgovora, sretna što može načas prekinuti jednolikost svakodnevnice.
– Evo nas, evo, opet stigosmo! – preuzima Vlajčić ulogu sahiba, iliti bergefirera, kako smo mi to ovdje preveli (pa ipak smo u carstvu njenog veličanstva Njemačke Marke), tj. onoga koji mora kroz ćakulu s domaćim stanovništvom, ponekad nepovjerljivim i šutljivim, uvjeriti ih da od nas ne prijeti nikakva nevolja.
– Iđete i danas malo?
– Oćemo malo, do Čubrijana.
– E, kad se sitin kako je prija gori lip život bio. Želi bi travu pod njim, čuvali ovce… Bila nas je brte puna Bijakova. Često bi sritali primorce pa komendijaj s njima…
– Je li bilo, da prostiš, oni stvari? – zavrziva bergefirer.
– A da kud će, kume moj! Jedne godine, na moju dušu, šest nevista, primorki, došlo amo.
– Vidiš ti kako se to promini. Nekad je Bijakova spajala primorce i naše, a sad ih razdvaja – komentiramo dok se upućujemo uzbrdo stazom koja odaje da je tuda nekad život izdašno gazio.
Dan pred nama smiješio se kroz modrinu neba ispunjavajući dušu sladostrasnim ushitom i čudnim treptajima pri pogledu na prirodu uokolo. Zvukovi i boje uvirali su u mene sa svih strana, ispunjavajući žeđ suhih korita moga žića ponesenu iz tko zna kojeg predživota. Bijakova se obukla u prekrasno zelenilo, zakitivši se bojama proljeća, zapjevavši kroz grla njenih ptica, zaplesavši kroz lepršaj leptira preko čarobnih tepiha opustjelih dolaca. Pjevala je i plesala i moja duša milujući pogledom ovu ljepotu. Omamljena mirisima, treperila je šireći se u beskraj nesaznaja, ispunjavajući se užitkom od kojeg se nadimaše prsi.
Kuće, odnosno ljetni stanovi u predjelu zvanom Zakučje, dočekali su nas kamenom šutnjom, napuštene i zapostavljene, potpuno prepuštene lešinarima vremena: kiši, snjegovima, žegi i suši, da ih komadaju, ostavljajući samo urušene zidove koje domalo prekrije drača ili gusto šiblje. Otvorila se Bijakova ovdje nekako, pa je s jugoistoka, od ušća Neretve, pritjecao dašak mora, upitomljujući inače surov krajolik, te se odavde pa dalje na zapad, nanizaše kućice čineći ovaj dio nekad najživotnijim dijelom sjeverne strane planine.
Čubrijan odmah upada u oči pravilnošću svoje geometrije, koju čini stožac široke baze, zaobljena vrha, poput hrpice pijeska na plaži oblikovane dječjom kanticom i dorađivane rukama. Predaja pamti ovaj vrh još od starih vremena, a kada je i zašto baš njemu dato ime po mučeniku i svecu iz četvrtog stoljeća, Sv. Ciprijanu, odnosno Čubrijanu, kako ga narod prozva, vjerojatno malo tko ne zna.
Počivali smo uživajući u krajoliku, tražeći pogledom kuda bi mogla ići staza. Obično se prepoznaje kao tamnija pruga na jednoličnoj površini vrhova krošnji. To je moguće vidjeti dok su stabla razdvojena stazom, međutim, ljudi ovamo odavno ne zalaze da kosirićem ili rukom potkrešu granu koja bi se ispriječila, pa je sve zaraslo i ne nazire se nikakav putić.
Uspon pak nije izgledao težak, te još jednom bacismo pogled na krajolik i krenusmo vođeni instinktom ali i oslanjajući se na iskustvo u ovakvim prilikama. No ubrzo nas snađoše poteškoće. Neuznemiravana dugo ljudskim prisustvom gora je podrasla, pa smo napredovali sporo, ‘rvući se s granjem koje bi nam se ispriječilo i čeprljalo nas svuda po tijelu, namještajući nam katkad zamke iz kojih se izvlačimo tek uz pomoć. Ponegdje je potrebno skršiti koju granu i onda tražiti prolaz, a gotovo svakim korakom nagaziš na oštar ka¬men, što traži dodatnu opreznost. Ispriječi se tu i pokoja oveća pola, što nas prisili na pentranje sa „sve četiri”, ili nas natjera da se spustimo niže, gubeći onda visinu koju je opet trebalo mukotrpno nadoknaditi. Izgubismo ubrzo iz vida jedni druge, zaneseni i koncetrirani na svaki pokret, probijajući se i gubeći snagu koja je oticala u slapovima znoja. Staza se nije naslućivala, te sebi predbacivah što nisam pažljivije birao smjer kretanja. Zastajao sam sve češće, odmarajući se i osluškujući gdje su ostali, ali kako pucketa¬nje grana bijaše jedino što se čulo, nastavljao sam dalje svoju borbu s ovom kamenom džunglom iscrpljujući se sve više. Kada mi se već učinilo da hodam čitavu vječnost i da sam vjerojatno pogriješio i skrenuo tko zna kamo, nađoh se u podnožju samog Čubrijana, koji je malo goletniji, pa se ponadah da će ići lakše. Pokazalo se, međutim, da ni ovo neće proći bez muka jer je sunce pržilo nemilice, a strmina što se jednolično uzdizala k vrhu iscrpljivaše me još jače. Nije pomagao ni duži odmor, jer rafal sunčevih zraka naprosto tjera dalje, prijeteći da vas užga ako ostanete dugo na jednom mjestu. Gledam dolje da vidim napreduju li prijatelji i kako podnose ove muke Ciprijanove. Šuma ih je izbacila na razne strane, te polagano mile uzbrdo otežala koraka. Pokušavam procijeniti koliko je još do vrha i upućujem se dalje nevoljko, iscijeđen žegom, iscrpljen i gotovo na izmaku snaga. Hodam par koraka pa zastanem da dođem do daha, otirući znoj što je oči zatvarao. Padaju mi na pamet opisi zadnjih metara uspona na svjetske vrhove i bez obzira na to što se radi o razlici od jedno sedam tisuća metara uspoređujem ih sa svojim mukama u usponu na ovog “patuljka”. Svakome je njegova muka najteža.
– Život je patnja i to je velika istina – citiram ironično Budhu, vapeći za hladovinom mangova drveta ispod kojeg je potekla ova “velika istina”. Zamišljam ugodu te hladovine, a onda u navali bijesa koji me najednom preplavio izbacujem iz sebe beštime pridajući đavlu i Bijakovu i Čubrijana (‘prosti sveti… umor, znaš…) i planinarenje.
– Ma kud vas vrazi nosaju?!… – odzvanjaju u glavi „dobronamjerni” savjeti znanaca. Zaričem se kako ću im reći kad se iščupam iz ovog “pakla” da su bili u pravu i da sam odsad njihov. Neka me vodaju na buće, karte, lumpovanja, samo da nema ovih patnji.
– Eto ti tvoje lipote! – bjesnilo je u meni, prekoravao sam sebe i prijašnji ushit koji se u ovoj navali ‘ida rasplinu poput sna u jutarnjoj žurbi na posao.
Ispražnjen malo i olakšan psovkom nastavljam uzbrdo s osjećanjem krivnje što sam na trenutak bio spreman dati Kraljevstvo Planina za komadić hlada.
Srećom, ubrzo se nađoh na vrhu pa grizodušje zamjeni radost koja se pretočila u vrisak zadovoljstva što je mukama najzad kraj. Nestrpljivo poskidah opremu sa sebe te se bos ispružih po travi, prekrivši glavu i raščetvorivši se poput zvjezdače na morskom dnu. Prepustih se vjetriću što je ovdje lagano plesao, bespokretan tijelom i prazan mislima, plutajući u bezvremenu i bezprostoru.
Dolazak ostalih bivao je popraćen snažnim dahtanjem nakon kojeg bi slijedila tišina kojoj smo prepuštali sav naš umor. Dugo smo se tako oporavljali u miru, bez želje za ičim. Tek je s Imenjakovim dolaskom živnulo jer je travarica, kojom nas je liječio, žegla po prsima čupajući riječi koje potonuše nekamo.
– O sveti Ciprijane, jesi nas namučio! – progovorismo najzad.
– A je, brte, ne triba nam ić na zavit, lipu smo pokoru učinili.
– Deder „pijesniče” – obrati mi se Imenjak – zatefteri tamo u svoje libre, neka se znade za ovu našu „svetu muku”. Lipo to nakiti i zakoviljaj da vidi svit kako mi nismo nikakvi penaši, nego da se znamo i Boga spomenit.
– Misliš nešto kao: „Sveti Ciprijane, moli za nas, tvoje mučenike”…? – započeh.
– E tako, tako, dragi. Nakiti i zakoviljaj!…
Ivica Marijanović