Ovaj vikend bili smo u Hercegovini. Njene ljepote su dovoljan motiv po sebi da je poput lijepe dijevojke stalno obilazimo i zasipamo pažnjom, a ovaj put razlog je bio i Memorijal Ivica Plazonić. Mi imotski planinari nastojimo barem u minimalnom broju svake godine nazočiti skupu te tako na simboličan način odati počast preminulom kolegi. Tako je bilo i ove godine a kako smo se proveli pogledajte u prilogu kroz tekst i fotografiju našeg tajnika.
Kao što ste vidjeli u programu memorijala u planu su bila tri područja a mi smo se ovaj put odlučili za Vilinac jer smo vrh Vrana i Čvrsnice -Pločno pohodili zaista mnogo puta. Uspon smo planirali iz samog sela Risovac. Početak je obilježila potraga za markacijama koje nikako nismo uspijevali naći. U toj potrazi naišli smo na dvojicu naših dragih prijatelja Ivicu i Antu Buljevića. Da, da u pravu ste to je onaj „mali Ante“… I oni su se odlučili za Vilinac. Ivica je imao kartu i gps uređaj te smo tako tehnički i brojčano ojačani krenuli Vilincu u pohode. Otišli smo u Vitlenicu a to je istočno još 3-4 km od prvotnog pokušaja i na rampi ( ulaz u područje gdje se pila šuma ) ostavili auta i zaputili se putem oko 2 km do ulaza na stazu. Staza je odlična, markirana i uhodana sa putokazima. Jedan dio je bio u ratnoj zoni pa je opasnost od mina prisutna i nikako nije preporučljivo skretati. Staza lagano izlazi na sedlo ispod Velikog Vilinca, od kuda je 45 minuta do vrha, a 5 minuta do novo izgrađene kuće na mjestu staroga doma koji je u ratu zapaljen i nalazi se na visini 1950 m. Vrh ima svoj klasičan ritual – odmor, slikanje, marenda meditacija pogledom. Ovom prilikom tu je bilo i iznenađenje koje je je došlo u vidu članova PD KUK iz Travnika koji su došli rutom sa skijališta. Razmijenivši iskustva o usponu odlučujemo se za povratak rutom kojom su oni došli tj. putem koji ide zapadno (došli smo od sjeveroistoka) preko maloga Vilinca na izlazak (gornja stanica) ski lifta. Plan je bio dobar ali pogriješili smo jer smo slijedeći stare markacije koje vode prema selu Risovcu naišli na teško prohodnu šumsku šikaru i jedva se probili do podnožja i izašli na skijalište ali na dno staze. Naši stariji članovi su pri tom zaostali što je dodatno zakompliciralo ovu turu u povratku. Naime dolaskom grmljavine i kiše izgasili smo mobitele tako da komunikacija između njih i nas nije bila moguća pa nismo uspijeli poslati poruku da ne idu našim putem nego da pokušaju lijevo kako bi izbili na vrh skijaške staze. To je bio razlog da su i oni zapeli u gustišu tako da smo tek oko 19 sati ponovno svi bili na okupu nakon polaska jutros u šest i trideset. Što reći na kraju? Pa mogu samo parafrazirati geslo iz naslova u kome je dat najkraći opis ove ture – dakle : “Umor prolazi a slike ostaju”
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |