U vikendu koji je za nama bili smo dakako aktivni te smo posjetili božanstvene ljepote Prenja.Planinarili smo skupa sa našim dragim Vihorašima s kojima smo u nedjelju popili kavicu na trgu i poželjeli im ugodan povratak u Zagreb. Ljepotama Prenja su se opijali naši: predsjednik Veljko, Ante Kukavica, Matko Jažić i dakako Vukosav. Kako je bilo pročitajte i pogledajte kroz pero i kameru našeg tajnika Joška Vukosava.
… – Okupili smo se na Rujištu polazišnoj točci za uspon na Prenj. Rujište (oko 1050m/nv) je prijevoj iznad sela Potoci na magistralnoj cesti Mostar – Sarajevo oko 10 km od Mostara smješteno uz rijeku Neretvu. Dočekali su nas domar Anes i vodič pripadnik GSS-a Elvir koji će nas pratiti cijelim putem zbog miskih polja ispod Bijelih Voda, i zbog strmog i dijelom snježnog zadnjeg uspona od sedla između Zelene Glave i Otiša koja su najveća opasnost ove najlipše planine u BiH.
Došlo je 20 vihoraša koje je vodio Mihovil Bratanić i nas 5. Tu su bili Veljko Ujević, Ante Kukavica, Matko Jažić, Joško Vukosav i naš novi član Željko Stamatović iz Splita.
Na Rujištu je nekada bio poznati planinarski dom koji je uništen u zadnjem ratu, a odmah uz njegove kamene ostatke izgrađen je novi nešto manji dom za smještaj 30-ak planinara. Poslije malih i brzih priprema pošli smo prema Bijelim Vodama gdje se na nv 1450m nalazi planinarski dom u izgradnji kojim kao i na Rujištu upravlja PSD „Prenj” iz Mostara. Rujište je dosta promijenilo svoj izgled jer sada na njemu niču vikendice mostaraca, a izgradili su i ski lift i staze za skijanje tako da vikendom vrvi od posjetilaca. U vrijeme našega polaska, četvrtak na praznik Tjelova oko 17 sati vrijeme nas nije mazilo i padala je sitna kiša. Predviđena dionica je iziskivala od nas oko 2.5 sata laganog uspona kroz guste i minama načičkane šume pa smo prvu dionicu od oko sat vremena koristili uobičajene šumske puteve koji su sigurni od minsko-eksplozivnih sredstava. No to nije jedini problem jer takvi putevi su užasno blatnjavi pa smo koristili gležnjače koje su nas štitile od blata i mokre trave. Ispod kabanica smo bili mokri od znoja jer smo nosili opremu za dva dana, spavanje i k tome (poneko) cepine i dereze bez kojih nema uspona na Zelenu Glavu s prijevoja pod Otišem jer zadnjih stotinjak metara je strmo i opasno, naročito silazak.
Na kuću u izgradnji Bijele Vode stižemo za dobrih 2.15 sati mokri i blatnjavi. Na sreću ima nešto suhih drva pa ložimo vatru, ali zbog loše peći gutamo dim, ali ko se dima ne nadimi taj se vatre ne ogrije. Sve u svemu bilo je dobro radi sušenja mokre odjeće za sutrašnji uspon.
Iako vrime iste večeri nije obećavalo, ujutro je osvanio lijep sunčani dan. Ustali smo oko 6 sati jer u 7 je slijedio uspon. Spavalo se uglavnom po cijelom domu u izgradnji. Ko je imao više sreće uhvatio je nekakve spužve, drugi stiropor od izolacije a neki klupe u dnevnoj sobi. Spavali smo kako ko. Uglavnom loše zbog uvjeta. Ja osobno možda sve skupa dva sata jer sam nosio perjanu vriću i bilo je vruće, a inače loše spavam po skupnim ležajevima jer mi smeta hrkanje.
Uspon od Bijelih Voda prati ledenjačku dolinu koja se proteže do pod same najveće vrhove Prenja Zelenu Glavu i susjedni Otiš koje dijeli prijevoj 100×50 metara i to na visini oko 2000m. Otiš je nešto niži od ZG i na njemu na usponu sa ovoga prijevoja nije bilo snijega osim par krpica na grebenu vrha.
Uspon od Bijelih Voda do raskrižja puteva prema vrhovima ZG – Otiš i kuće (u izgradnji) na Jezercu trebalo nam je oko 2.5-3 sata. Kako pola ekipe nije imalo zimsku penjačku opremu zadovoljilo se usponom do ovoga križanja puteva, a grupa od nas 5 i 10 vihoraša krenila je prema sedlu između samih vrhova. Na sedlu nas je dočekao duboki snijeg i led jer je par dana ranije bilo dosta hladno i promjenjljivo vrime sa snijegom. Tu smo se pripremili za posljednjih storinjak metara uspona koji su zahtjevali dosta pažnje prilikom uspona, a posebno pri silasku.
Od nas 5 imoćana imali smo dva para dereza, i jedan cepin. S obzirom na to, priliku da se popenju i posljednjih 100-injak metara dobili su naš gost Željko i mladi član Matko kojemu je to bilo vatreno krštenje sa snijegom i ledom, ali u društvu iskusnih vihoraša Frenkija i Hrvoja i (sada) našega Željka nije imao problema, osim moje pomoći kod vezanja dereza. Završni uspon je tekao oprezno i polagano pa smo nas trojica ostalih imoćana puno prije njih popeli na susjednji Otiš i promatrali uspon ostatka ekipe na vrh ZG. Dobrih pola sata poslije svi su bili na vrhu. Tada smo mi sišli jer se vrime pokvarilo, sve je bilo u oblacima i nije bilo pametno dugo zadržavanje na vrhu, a oni su ostali na vrhu, slikali i pripremili se za spuštanje koje će zahtjevati svu pažnju. Bez obzira na oprez, naiskusniji vihoraš Frenki prilikom spusta odleti je dvadesetak metara u bezdan, ali se ipak cepinom uspio zaustaviti iznad jednog strmog stjenovitog skoka.
Slijedio je spust preko sedla do križanja puteva na Jezerce i tu smo se konačno sastali i uputili natrag do Bijelih Voda, a poslije pospremanja kuće i natrag do Rujišta. Tu smo zatekli nekoliko vihoraša koji se još nisu spustili na Rujište i zajedno smo se spustili na dom. Kada smo došli na Rujišta ustanovili smo da se jedna članica ekipe koja je se vraćala prije nas nije uspila vratiti do 19 sati i nastala je panika pa je Elvir pošao natrag u potragu. Da stvar bude još gora počela je kiša i smrkavalo se, ali je oko 20 sati se u sumrak ipak uspila vratiti bez problema. Jedan dio puta je promašila stazu pa se vraćala šumskim putem koji je duži za sat vremena, ali sigurniji jer u okolici nema mina. Cijela ova tura je dužinski oko 40 km, a s obzirom da je Hrvoje snimao trag nadamo se i GPS podatcima.
Meni ostaje samo pokazati vam par sličica zabilježenih Joškovim aparatom kao uvod i poziv da pogledate ljepote božanskog Prenja
|
 |
 |
i podsjetiti se na naše drage prijatelje s kojima smo hodeći po Prenju proveli ugodne i nezaboravne trenutke. Stoga objavljujemo ovu fotku sa vrha kako bi nas podsijećala na uvijek drage nam goste iz HPD Vihora.
I na kraju – hodili njegovim stazama ili to tek namjeravate svakako pogledajte našu galeriju da se na trenutak vinete iz svakodnevnice ka visinama apsolutne ljepote koja nam se pokazuje na neočekivanim mjestima i na mnogo načina a jedan od njih je eto po mom skromnom mišljenju kroz božanski nam – Prenj ( pogledaj galeriju! ) .