Znam, znam da će mnogi pri pogledu na naslov i fotografiju lijevo uskliknuti otprilike ovako – “Ha, ha, greška..! Krivo, krivo! Ovo je Klek a ne Hahlići. E moji Imoćani…” – Ali… – pa naravno da ima ali – i naravno da se nismo prevarili jer niti je greška u naslovu a niti je stavljena kriva fotografija…
Istina je da smo mi dalmatinci privrženi svome kršu i da nismo baš previše prisutni po gorju širom Lijepe naše pa otuda možebitna pretpostavka da smo još friški i možda ne razlikujemo dovoljno poznate planinarske ikone ali dragovići moji ipak razlog je drugi. Fotografija Kleka i naslov Hahlići su se ovdje našli jedan do drugoga kako bi u najkraćem ilustrirali ovaj vikend dijela naše ekipe koja se zaputila na susret planinara na Hahliću, a završila na Kleku i Učkoj.
–“Ha pa znam da nešto ne valja” – reći će opet ona “rugalica” s početka, ali eto tako to u životu biva, odnosno zaogrnuto u narode zborice rekli bi: “Čovik snuje a Bog određuje!” Plan je zaista bio krenuti iz Zagvozda sa našim prijateljima iz PD Sveti Jure Zagvozd u subotu ujutro oko 4 sata te doći na Platak koji je polazna stanica za dom Hahlići. Kako to kod nas dalmatinaca obično i biva započnemo dobro ali nadalje volimo improvizirati tako je tokom puta pala ideja da “svrate” na Risnjak i Snježnik budući su usput i nadohvt ruke.
Ne bi imalo smisla ovdje trošiti prostor na ljepote Risnjaka o kojima su mi pričali jer su to puno prije mene napravili mnogi teksto i slikopisci stoga ovdje samo dvije tri sličice kao dokaz i uspomena. Ozareni ljepotom i ohrabreni laganim uspjehom uspona krenuli su časkom na Snježnik. E tu počinje!
Nakon desetak minuta pohoda na Snježnik nebo i zemlja odlučiše se sastati i popričati baš tuda gdje su se zaputili naši momci. Početnu kišu su dočekali sklonjeni pod stabla ali kako je vrijeme prolazilo nastupila je nervoza i želja za povratkom do auta jer od uspona očigledno neće biti ništa. Napravili su to u krivom trenutku jer je nebo svo svoje breme uz tuču odložilo upravo tu i upravo tada. Au… mila moja mati! Mokri i pokisli (ma šta pokisli), prokisli do korica mokrih nogu u gojzericama odlučuju se za promjenu plana i idu do planinarskog doma na Poklonu – Učka da se kako tako osuše jer onako mokri ne mogu spavati u šatorima na Hahliću kako je bilo planirano. Dom je na cesti prema vrhu Učke – Vojku. Razgledali su vrh sa tornjem iz austrijskog doba i Tv relejom. Veče u domu popravilo je raspoloženje te se uz pjesmu, karte i druženje lužilo do duboko u noć.
Jutro je donijelo razočaranje jer je vrijeme bilo takvo da je bilo jasno (nakon jučerašnjeg mokrog iskustva) da od Hahlića nema ništa. Odlučuju se za povratak kući a kod Ogulina svraćaju “skoknuti” na Klek provjeriti malo te priče o vješticama. Ma šalu na stranu svakako je lijepo iskustvo posjetiti legendarni dom i vježbalište Hrvatskih alpinista s početka prošlog stoljeća. Valja znati da se na njemu i danas organiziraju škole i trenažni seminari.
Sam uspon je otprilike jedno jedan sat i trideset do vrha a planinarski dom je jedno pola sata ispod. Nakon odmora i ručka po povratku s vrha naši dečki su odlučili malo obići grad u sklopu čega su posjetili i znamenitosti grada kao kulu Frankopan i muzej Hrvatskog planinarstva i alpinizma. Večernjim povratkom u Imotski završila je ova avantura pod radnim naslovom Hahlić.
Nažalost nije nas bilo na skupu planinara ali glavno je da izlet nije skroz propao i da smo obogatili povijest imotskih planinara još jednom zanimljivom stranicom. Hahlići ostaju za drugi put. Uostalom ni Everest nije pao u prvom pokušaju!
 |
 |
 |
 |
| Ajmo predsjedniče! | Čekaj da se začešljamo! | Šta mi više triba! | Nema meni do mog krša! |
.
 |
 |
 |
 |
| Asan-agina vikendica?! | Vazemaljska baza!? | Osvojismo Učku! | Ja u kupe on u špade! |
.
 |
 |
 |
 |
| Di su te višćice? | Manekeni | Evo momka za vašu metlu! | Povijest |