Nemoj !

sv_Ilija_foto– Ma božije ti kiše brajo, šta je ovo? – razrogači se Lujo gledajući u bujicu tijela što navirahu iz autobusa koji su netom pristigli.

– E niste i  vliko imali ni kad ste vaktile dilili libre i medalje – nastavlja Lujo obraćajući se Mati, prisjećajući ga na posljednje ovakvo veliko okupljanje još u zajednici “bratstva i jedinstva” kada smo jedan uspon na vrh Bijakove započeli evociranjem uspomena na velikane “narodne revolucije”.

– Unda ste i’ mamili armonikom i spizom na vrvu, a šta ste spremili ove ture prijatelju? – pecka Lujo i dalje.- A moj Lujo unda si nas brte lipo častio i tepa nam :



„Ajte drugovi jednu rakiju lakše će te izać, ajte drugovi štogod zamezit!… – uzvraća Mate ujed – pa se to pročulo i u ovoj vlasti te navalio svit vidit  jel se ukvasilo vino u druga Luje!

– Ðava ti jezik odnijo, beštijo. – smješka se Lujo – ma ozbiljno te pitam, šta je ovo danas? Koji je razlog?…
– Eno ti razloga moj Lujo – kumi Mate u Lukicu koji se „razletio” uokolo provjeravajući je li sve spremno za polazak.
– Ne razumin?!… –
– Ma šta ću ti pričat moj Lujo – novi presjednik društva! Vratio nam se čovik sa študija; mlad, šesan, profešur – oran za rada! Navala na njemu ženskadije ko nomande na cukar, a di su ženske, tute se i muški kupe , i eto kumiću, ukupiše se tri autobusa.
– Pa more li on to jadan podmirit sve?
– A čuješ rodijače nismo ni mi još za bacit!
– Ajde stođavle ne manitaj – podviknu Lujo za Matom koji se požuri za kolonom što se uputila uzbrdo.                  
Idemo na vrh Bijakove. U društvu su bile smjene i ovim putem promoviramo novog predsjednika. „Iskoristili” smo njegov rad u školi i tako privukli današnje mnoštvo nadajući se da će netko i zavoljeti ovo, te možda ozbiljno i planinariti s nama.
Vidim po manjkavoj opremi da je ovo mnogima prvi susret sa planinom i bit će potrebno pomoći kada počnu problemi. Mi stariji razbacasmo se po koloni tako da imamo donekle nadzor nad mlađarijom.
Osvrćem se tražeći uzaludno pogledom neke prijatelje bez kojih ovakve svetkovine nisu mogle proći.
– Žalosno je kako neki ljudi mogu žrtvovati dugogodišnja prijateljstva radi banalnih stvari – čita mi misli Jole, aludirajući na naše nedavne rašomone u svezi preregistriranja društva.
– Evo im, evo, svi su pozvani da pomognu danas! … – nastavlja, pun žuči, misleći na one koji se na godišnjim skupštinama sjete kako su nekad planinarili i onda dijele lekcije. Shvaćao sam njegovu gorčinu koja je proizlazila iz činjenice da je za planinu spreman žrtvovati gotovo sve; društvo je i opstalo zahvaljujući njemu, a opet, doživjeti da te napadaju i pišu peticije protiv tebe…
Moram priznati kako sam se zanosio misleći da će ljubav prema planini ipak prevladati, ali evo, vidim da je samovažnost kod nekih ljudi nepremostivo velika.
– Vidite li onu malu, momci? Živa vatra! – protutnji Bili kraj nas fiksirajući zanosnu plavojku podalje, ispred nas.
– E uvik ti je isti!… – nasmijasmo se uglas odagnajući tračke maloprijašnjeg tmurnog raspoloženja.
Staza iz Milića prema vrhu, sv. Juri je utabana i teško se može pogriješiti, tako da su neki unatoč dozivanjima „naložili” uzbrdo takmičeći se međusobno tko će prvi na vrh. Drugi su pak, žurili za njima nadajući se da će oni ispred posustati i eto prilike da oni budu prvi. Treći (a zapravo treba reći treće) su oko Lukice; natječu se tko će biti ljubazniji sa Redom i Kevikom – prekrasnim  sibirskim haskijima koje su ovom prilikom poveli on i Vele. Za njima mi ostali, svatko svojim tempom i svojim društvom.
– Ajme jesu lipi, profesore! Ajme baš su simpa, profesore! Ajme profesore i ja bih nabavila jednoga – dočekuje nas Bili koketnim imitiranjem djevojaka koje su svu pažnju posvetile psima i njihovim gospodarima.
Razastiremo se pokraj njega odbacujući rusake, tražeći ugodu u hladovini bukava što natkriliše svoje grane nad malenim zaravankom sa dva kamenom ozidana bunarića. Oćijeski bunari. I dok gledam mlađariju kako baca i urušava kamenje  i muti vodi u bunarima, unatoč molbama da to ne čine, proleti  mi gotovo neprimjetan smiješak preko usana promatrajući obrazac koji se već tisućljećima ponavlja. Smiješak je bio upućen onom faraonskom službeniku koji je prognozirao skori kraj svijeta jer su mladi razuzdani. Smiješak je bio i podsjećaj na naivnost usplamtjele mladosti koja se burno protivi autoritetima i konformističkim obrascima, želi revoluciju, želi rušiti idole kojima se klanjaju stariji i onda, shvaćajući svoju nemoć, isfrustrirana: šara po zidovima, ruši klupe po parkovima, razbija stakla ili kao sada „muči ove bunare koji još Rimljane pamte. Smiješak je bio i izraz nemoći da se prenese tako jednostavna poruka – ne činite to!
Prisjećam se jedne, mislim, SF priče o planeti na kojoj bi se radoznali namjernik prekršivši nekakvo pravilo  (nažalost ne sjećam se koje!) transformirao u biljku – tijelom, a zadržavao dušu. Pretvoren tako u biljku, s užasom bi shvatio da su i sve druge biljke oko njega – ljudi, koji su kao i on pali u zamku. Priča završava scenom, u kojoj, na planetu nailazi novi radoznalac i približava se mjestu gdje ga čeka zamka, a sve biljke-ljudi uzaludno pokušavaju prenijeti poruku – nemoj!
Nemoj! – odzvanjalo je i u meni dok sam na stazi, kojom  se uskoro zaputismo dalje, gledao odbačene tragove civilizacije: plastične boce, tetrapak pakovanja ili najlonske vrećice.
Nemoj! – molila je uzaludno i Bijakova. Sjeti se Atlantide, Lemurije, Mu naroda koji nestadoše u kataklizmičnoj srdžbi majčice Zemlje.
Nemoj! – šuštalo je lišće, šuškale trave i ponavljale ptice, ali njihov vapaj izgubi se u žamoru tijela opijenih mladošću.  
Nemooj! – zakikota djevojka ispred nas odgovarajući na štipkanje smjelog vršnjaka.
Hm,… pa da! Tako i mora biti!… Ni Sidarta nije odmah prepoznao mudraca u Vasudevi. Bile su potrebne godine i godine lutanja iz uloge u ulogu, od učenja do učenja, dok se nije skrasio uz starog splavara. Možda sam prestrog kad tražim od mladosti da bude nešto drugo, jer, zapravo nam i ne preostaje ništa do igrati dodijeljene uloge i truditi se maksimalno, ma kako malena uloga bila, ne bi li nas „vrhunski režiser” zapazio i uvrstio u važniju predstavu.             
I zato, smiješio sam se ponovno onom faraonskom službeniku gledajući kasnije, na vrhu, kako  Lukica obilazio skupinu po skupinu dijeleći – nemoj!… – pokušavajući tako obuzdati proplamsaje nestaštva.
– Ma nabavit ću i ja štogod beštije… – komentira Bili na glas, kao za sebe, gledajući umilne poglede upućene predsjedniku.
– Moreš Imenjakovu Lanu.
– De, de Ćelebija, zapiši to! Nemoj da ti vali, ki unda kad si me u rakijaša metnijo – „ponižava” me Bili imenom osmanlijskog putopisca iz 17. st. Evlije Ćelebije, tobože uvrijeđen što sam plemenite haskije pretpostavio seoskom mješancu.
– Nemoj me brte više mećat u te svoje libre…
– E nemoj i ti s tim – nemoj! – puna ga je danas  Bijakova!…

Ivica Marijanović