Mont Blanc 1990.

MB_PanoNakon tri godine planinarenja po Biokovu i okolnim bosansko-hercegovačkim planinama, osjetio sam da je vrijeme za nešto više…

Negdje u to vrijeme Joško se pridružio Makaranima prilikom uspona na Mont Blanc, ali se nije popeo na sam vrh zbog problema sa skočnim zglobom kojega je netom prije ozlijedio na basketu. Po povratku je rekao da će se dogodine ponovo vratiti, ali s nekim iz Imotskog. Dio priprema je počeo u studenom ’89., a izveli smo i nekoliko zimskih uspona na Biokovo, da bi što bolje osjetili snijeg i led koji nas čekaju za uspona. U travnju ispunjavamo formulare za dobivanje ulazne vize u Francusku, a Joško jedan svoj službeni put u Zagreb koristi da vize predigne u konzulatu, čime smo riješili papirnate probleme oko odlaska. Ja naručujem iz Slovenije kožne gojzerice koje me puno koštaju, ali su se u kombinaciji sa dva para termo čarapa na Mont Blancu pokazale odlične, a kako i ne bi kad su ručni rad. U svibnju počinjemo s opsežnim pripremama, pokušavajući naći bar nekog sponzora, ali sve se završava na Borisu Rebiću, koji nam tiska prigodne naljepnice. Nešto opreme posuđujem od Pere Vlajčića, a Stipe Božić nam šalje nešto kraće alpinističko uže.  27. srpnja je posljednja provjera kondicije i aklimatizacijski trening. Uspinjemo se s lakoćom na 2217 m visoki vrh Dobra Kosa na Čvrsnici, a s kondicijom smo sasvim zadovoljni i posljednji dio puta pretrčimo.
28. srpnja ujutro slažem kompletnu opremu u jedan kut sobe i nakratko provjerim sve. Uskoro Joško stiže u kontrolu. Poslijepodne kupujemo svu hranu za desetak dana. Trudimo se da  bude što raznovrsnija i bogatija vitaminima i mineralima. 29. srpnja mažem gojzerice kremom i vježbam vezanje dereza. Poslijepodne malo protrčim, tek da opustim mišiće. Uvečer se odmaram, mislima u Chamonixu.

PONEDJELJAK 30. srpnja
Konačno je došao taj dan putovanja, a Joško i ja smo nervozni, najviše zbog paklene vrućine i dugog puta koji je pred nama. Spremamo našeg Yuga lagano pakirajući stvari, a javlja se ono isto, klasično pitanje – Jesmo li nešto zaboravili? Konačno krećemo u 14.30, čeka nas 1200 km puta kroz tri države. Za vrijeme puta je bilo strahovito vruće, pa smo često stajali negdje u hladovini da se osvježimo. Večerali smo na Vratniku, a onda je lagano zahladilo i bilo je ugodno. Oko 22 sata smo stigli na Kozinu i jurimo u obližnji kamp, a na rampi piše – Prijavite se na recepciju ! “Hoćemo, kako ne. Malo sutra”. Ja iskačem iz auta, podižem rampu, a Joško jurnu unutra. Odmah postavljamo šator, što baš i nije jednostavno po noći, ali nekako uspijevamo. Uzimamo prostirke i vreće, a odmah zatim tvrdo zaspemo. Nedugo zatim probude nas jaki udari kapi od šatorsko krilo, pa zaključismo da će biti nevere.

UTORAK 31. srpnja
Oko sedam sati budi me kap kiše koja je pala na moje čelo. Budim Joška i primjećujemo da šator lagano prokišnjava. Onako pospani izlazimo po jakoj kiši, a Joško ustanovi da neradi ni brava od prtljažnika na Yugu. Krasno! Da ne trošimo živce još na početku ostavljamo sve tako i žurimo u motel na kavu. Uz hranu koja nam je ostala od jučer čekamo da kiša prestane, što i bi tek oko deset sati. Šator je cijeli mokar i takvog ga ne možemo staviti u auto s ostalim stvarima. Joško nešto mrmlja i spominje Poljsku koja je ovaj šator proizvela. Ubrzo nakon toga stvari kreću nabolje. Naglo se razvedrava i sunce opet prži što koristimo i sušimo šator na parkiralištu, a Jošku uspijeva popraviti bravu. Ja bezuspješno pokušavam nazvati svoje u Imotskom, ali vezu nikako ne uspostavljam. Iza podne se polako pakiramo. Iako je još vlažan ukrcavamo i šator, a nedugo zatim nastavljamo put. Na granici popunjavamo formulare za fotoaparate, a nakon toga jurimo Italijom. Iako vozimo punim gasom gledaju na nas kao da smo izvanzemaljci i pomalo se podsmjehuju. To nas ne smeta da oko Venecije ručamo preostalu kokošinu i šnicele. Poslijepodne se asfalt ponovo užario, pa je voziti se prava pokora i često stajemo radi osvježenja, a i zbog plaćanja visokih taksi za korištenje autoputa. Oko devet navečer prolazimo kroz dvanaest kilometara dugački tunel ispod Mont Blanca i ulazimo u Francusku, a nedugo zatim u Chamonix. Na ulazu stoji natpis “Dobro došli u svjetski centar alpinizma i skijanja”. Prvo što sam primijetio bio je ledenjak Bossons obasjan nekom crvenkastom svjetlošću. To je bio odbljesak svjetala automobila jer upravo sa izlazom iz tunela završava i taj poznati ledenjak svoj silaz u dolinu skoro u sam Chamonix. U tom trenutku učinio mi se prekrasan, ali i opasan. S obzirom da u obližnjem kampu nije bilo mjesta ostavljamo auto na parkiralištu i odlazimo na šetnju gradom. Koristim priliku da se javim kući, a oko ponoći pokušavamo zaspati u autu.      

SRIJEDA 1. kolovoza
Budim se prvi i zapisujem ponešto u dnevnik. Joško se budi ukočena vrata, ali ipak odlazimo u kupovinu. Za doručak spremamo Yassinu gotovu hranu. Svaka čast njenom vitaminskom i energetskom učinku, ali smo vrlo brzo prešli na kruh i med. Nakon doručka odlazimo u kamp i sad smo bolje sreće. Mjesta ima pa odmah postavljamo šator da se suši i odlazimo ponovo u grad. Posjećujemo prodavaonice alpinističke opreme kojih ima na svakom koraku. Uglavnom gledamo i divimo se novim modelima, a kupujemo samo po čelnu lampu koje će nam trebati prilikom uspona koji je previđen po noći. Za ručak na malom plinskom kuhalu spremamo juhu, jedemo salamu i pijemo Cedevitu. Kasnije ja perem lonce što baš  i nije zahvalan posao jer smo zaboravili kupiti neko sredstvo za pranje. Poslijepodne se vrijeme pogoršava i vuku se oblaci, pa sa strahom svako malo pogledavamo u nebo. Ipak odlazimo u grad i posjećujemo čuveni alpski muzej, a poslije opet obilazimo izloge i divimo se raznovrsnoj opremi.
Raspitujem za vrijeme i svi me uvjeravaju da će vrijeme idućih dana biti dobro. Svi dobro govore engleski pa se nekako snalazimo, a pošto Joško zna više ruski, službeni tumač sam ja. Predvečer dolaze Makarani Ante i Bocko i razapinju šator do našeg. Stigli su autobusnom linijom Zagreb – Pariz. Zajedno spremamo večeru – slaninu s jajima uz francuski kruh, pivo i Cedevitu. Poslije večere Makarani odlaze u grad u šoping, a ja ponovo perem tave, ali ovaj put sa svim što je potrebno. Ubrzo smo opet svi skupa i počine zafrkancija gdje prednjači Ante. Oko ponoći nas uzbuni lagana kišica, za razliku od Makarana koji imaju izvanredan šator, a Joško se hvata za glavu – Zar opet ? Na sreću kiša uskoro prestaje i mi konačno zaspemo.

ČETVRTAK 2. kolovoza
Osvanuo je predivan dan i odluka glasi – IDEMO. Dvojica najiskusnijih Ante i Joško se odlučuju za uobičajeni smjer preko Aiguille du Goutera i grebena Bosses. Polako pakiramo stvari koje smo razvrstali još jučer. Naprtnjače su olovne, tko će sve izvući do vrha. Bocko usput kupuje jedno Goretex odjelo.
Kompletnu opremu i mene da je pazim Joško odvozi do desetak kilometara udaljeni Les Houches ishodišno mjesto za naš uspon, a zatim se vraća po Makarane, jer skupa s opremom ne možemo stati u malenog Yuga. Dok ih čekam mažem gojzerice posebnom kremom koju sam kupio onako usput. Kasnije se ova krema pokazala odličnom i sada mi je žao što nisam kupio još koju. Malo kasnije cijela je ekipa kompletna, a nakon što sam kupio karte idemo žičarom do 1800 m visokog vidikovca Bellevue da skratimo monotoni uspon kroz šumu. U gondoli vlada neopisiva gužva i strah nas je da netko ne nastrada od naše cepine i dereze koji su bez zaštitnih navlaka. S Bellevuea nastavljamo polako po velikoj vrućini. Nakon pola sata hoda dolazimo do malog planinskog zupčastog vlaka nadajući da će nas on podići pet stotina visinskih metara više, što bi nam bila velika pomoć. Na našu nesreću baš taj dan vlak nije vozio, pa nam je tako propao plan da se istog dana uhvatimo Goutera. Ipak odmah nastavljamo dalje hodajući po željezničkim pragovima, a Joško ima malu krizu izazvanu silnom vrućinom, ali ga brzo prolazi. Oko pet poslijepodne dolazimo u blizinu platoa Tete Rousse (3167 m) s istoimenim planinarskim domom. S obzirom na visinu dočekuje nas snijeg i led, pa moramo staviti dereze na cipele. Ante ima problema jer nije kod kuće podesio svoje dereze, ali sve rješava nožićem i ovećim kamenom. Uskoro smo ispred doma, a ja žurim rezervirati krevete dok se ostali raspremaju. Ubrzo svi zaspu dok ja ispred doma razgovaram s nekim Španjolcima koji također sutra namjeravaju na vrh. Na sreću, ne čuje me moj profesor engleskog jer bi začepio uši i gurnuo niz padinu, a ni ovi nisu baš sjajni, ali sve skupa ipak zvuči dobro s obzirom na 3200 m visine. Kasnije dolazi Bocko, topimo led i kuhamo juhu. Večeramo zajedno, a ja častim rundom pića zbog osvojene visine preko 3000 m. Poslije večere Bocko i ja pišemo dnevnik, a Joško izigrava cenzuru. Ante se vraća s poražavajućom činjenicom o kriminalnom izgledu ženskih u domu. Po kućnom redu u deset se gase svjetla i svi u tišini odlazimo na spavanje.

PETAK 3. kolovoza
Ustajemo opet po kućnom redu u šest sati i pretražujemo naprtnjače tražeći lovu za plaćanje spavanja, a nakon cjenkanja dobivamo 30% popusta. U sedam nastavljamo uspon i čestitamo Bocku rođendan. Presretan je i kaže da ovaj proslavlja najljepše do sada. Na samom početku uspona slijedi strma ledena dionica pa vežemo dereze i oprezno s pomoću cepina polako napredujemo pomalo se zagrijavajući jer je u sjeni dosta hladno. Nakon par minuta uspona ulazimo u zapadnu stijenu Aiguille du Gouter. Stijena je vrlo nezgodna, pa se navezujemo. Svako malo oko nas ruši se kamenje. Ponekad naiđemo na pogrebnu ploču na kojoj su imena alpinista koji su imali manje sreće od nas, ili ih Mont Blanc nije htio. To baš i ne djeluje psihički povoljno na mene, ali ipak idem dalje. Na najopasnijim mjestima postoje napete čelične sajle u koje se ukapčamo, a ja sam skinuo i rukavice kako bi se što bolje hvatao za hladni granit. Uskoro se razvezujemo radi bržeg napredovanja i skoro bez odmora stižemo do doma Gouter. Iako je visina 3817 m dobro marendamo, što je dobar znak da nas nije uhvatila visinska bolest. Bocko se pomalo tuži na glavobolju i zbog toga dobiva dva andola. Spremamo se za nastavak uspona. Oblačim skijaške hlače, stavljam dereze, rukavice i glečerske naočale. Usne mažemo labisanom, a lice kremom sa visokim zaštitnim faktorom. Još cepin u ruke i spremni smo.  Uspon je naporan, ali ne opasan pa se ne navezujemo, a ujedno smo brži. Bez većih problema prelazimo 4000 m, a onda nastaje borba za svaki metar. Uspijevam napraviti desetak koraka i onda se srušim u snijeg. Pomišljam kako sam trebao ostati kod kuće i uživati kupajući se u jezeru, ali onda tvrdoglavo ustanem i pođem naprijed. Oko 15 sat stižemo do bivaka Vallot na visini 4362 m. Desetak minuta skupljam snagu da ustanem i prođem kroz vrata. Bivak je obična limena baraka puna smeća. Služila je kao deponij opreme prilikom izgradnje meteorološke stanice u blizini, a kasnije za krajnju nuždu alpinistima u slučaju nevremena. Joško se osjeća loše i ide spavati. Bocka boli glava i povraća, a Ante ima proljev. S laganom upalom grla uvjerljivo sam najzdraviji u ekipi ovog časa. S obzirom da smo došli ranije od ostalih hvatamo kakve – takve ležajeve. S Joškom pomičem nekog Nijemca i pokušavam zaspati. Bocko je legao pored neke ženske i to mu je bilo dovoljno da se hvali da je on jedini za vrijeme uspona spavao s ženskom i tako spasio dalmatinsku čast. Ovaj naš Nijemac je već ranije pokupio sve pokrivače, a ja mu ljutito otimam jedan. Nogama mi je hladno usprkos dva para termo čarapa pa oblačim još jedne. Oblačim veston i vunenu kapu te polako drijemam.

SUBOTA 4. kolovoza
Budimo se oko pet sati. Joško se osjeća odlično, ali sada mene boli glava. Ipak nisam prilagođen na visinu onoliko koliko mi se u početku činilo. Uzimam dva andola i nastojim zaboraviti bol. Rano ujutro u bivaku je velika gužva, svi žele negdje ići. U općoj gužvi i metežu pokušavamo pronaći svoju opremu. Ante i Bocko su bolje sreće i oko pet i pol sati polaze prema vrhu. Bocko povraća i na trenutak zastaju, ali odmah nastavljaju s usponom. U bivaku je neka žena prešla derezama preko jednog Korejanca i on je počeo urlikati od boli. Pomogli smo mu koliko smo mogli i konačno oko šest sati polazimo. Promatram svitanje, a pošto se već dobro vidi nisu nam potrebne čelne lampe. Uspinjemo se po tvrdom snijegu, a temperatura je oko 15 stupnjeva ispod ništice, što i nije tako hladno s obzirom na visinu i hladnu noć. Ubrzo me hvata kriza, pa zastajem i pokušavam nešto pojesti, ali uopće nisam gladan. Nosimo samo jednu naprtnjaču s najnužnijom opremom, drugu smo zbog bržeg napredovanja ostavili u bivaku Vallot. Rusak nosim ja, a Joško me osigurava užetom. Uspinjemo se oštrim grebenom, a najopasnije je mimoilaženje s onima koji silaze s vrha. Nedugo zatim susrećemo Antu i Bocka koji se vraćaju s vrha. Ante nas pozdravi i reče “Samo naprijed, na posljednjem grebenu gledajte samo pravo, bez osvrtanja i stižete na vrh. Vidimo se u Vallotu”. Zbog njihovog uspjeha, a i zbog blizine vrha dobijem novu snagu i počinjem se prebrzo penjati, ali Joško samo potegne uže i vikne “Polako. Koja je priša”. Kada smo stigli na posljednji greben, sjetih se Antinih riječi. Greben je vrlo uzak, a tko se oklizne završava u Italiji, ustvari ono što od njega ostane. 
Oko osam i pol stižemo na vrh 4807 metara visokog MONT BLANCA, najvišeg vrha Europe. Stisak ruke bez euforije uspjeha. Od umora nismo svjesni rezultata, a niti nam dozvoljava veće radovanje. Na vrhu ostajemo petnaestak minuta, dovoljno za kratak odmor, pokoju fotografiju i dijač. Na najvišem vrhu Europe zavijorio je i stijeg Republike Hrvatske s povijesnim grbom. Silazimo istim putem do bivaka Vallot gdje nas čekaju Makarani. Silazimo vrlo brzo i uskoro smo s prijateljima. Bocko opet povraća. Izgleda da od nas najlošije podnosi visinu. Ante priča da je takav bio i na Araratu, ali se ipak popeo na vrh. Poslije kratkog spremanja požurujemo prema Grand Plateu. Ja sam veseo, ali me Ante upozorava: ”Samo da pređemo Bossons pa ćemo onda slaviti”. Silazimo drugom rutom, preko ledenjaka Bossons, zapravo priječimo cijelu planinu. Silaz niz razrovani i ispucali ledenjak je dosta složen i opasan, pa se navezujemo radi opreza. Ubrzo nailazimo na rijetke, ali široke pukotine koje preskačemo i u par strmih skokova dolazimo na Grand Mullet, kojim dominira planinarski dom. Nemamo vremena za zadržavanje i odmah nastavljamo dalje niz ledenjak, a onda nastaju problemi. Nalazimo se u području zvanom La Jaction. Silna je vrućina, a mi smo žedni. Uz to znoj mi se cijedi u glečerske naočale i otežava mi vidljivost, a bez njih bi ubrzo dobio snježno sljepilo s obzirom na jaku refleksiju sunčevih zraka od bijelu površinu. Stotinu puta ponavljamo iste radnje prilikom prelaska ledenjačkih pukotina. Manje preskočim dok me Joško osigurava užetom i cepinom zabijenim u snijeg do roga, a zatim ja njega. Veće pukotine zaobilazimo. Nad glavama nam vise seraci prijeteći da će se otkinuti i povući nas sa sobom niz ledenjak. Cijela kalvarija trajala je par sati, a po preskoku rubne pukotine hvatamo se sigurnosti čvrste zemlje i kamenja koje je izbacio ledenjak. Polagano smo odložili naprtnjače, razvezali se i skidamo dereze koje nam više nisu potrebne. Najednom sam začuo podmukli tutanj. Instiktivno pogledam gore prema Aiguille du Midi, kad ugledam lavinu kamenja koja pada prema nama. Djelić sekunde mi je trebao da stignem Joška i zajedno uletimo ispod velikog kamena koji nas zaštiti. Nekoliko trenutaka zatim našli smo se u prašini, ali neozlijeđeni jer je lavina projurila preko nas. Otresavši prašinu sa sebe primijetio sam da nema moje naprtnjače. Putovnica i novac bili su u njoj, kao i druge osobne stvari. Na sreću ugledao sam je na ivici provalije gdje ju je odnijela kamena lavina. Brzinom munje sam se spustio do nje i zgrabio je. Malo poslije smo trčeći napustili to opasno mjesto. Desetak minuta trčanja dovelo nas je na sigurniji teren ledenjaka Pelerins, a još sat hoda do stanice žičare Plan de l’Aiguille (2308 m). Tu su nas čekali Makarani vidno uznemireni što nas nema. Naime, oni su vidjeli obrušavanje kamenja, a mi smo tada upravo bili ispod. Kao preventivu od dehidracije popili smo svaki po dvije limenke soka, a zatim prvom gondolom silazimo u tisuću metara niži Chamonix. Onako oznojeni i prašnjavi sjedamo ispred prvog restorana i naručujemo svaki po porciju špageta i po veliko pivo. Poslije prave gozbe odlazimo u kamp, a Joško taxijem u Les Houches po Yuga kojeg smo tamo ostavili. Koristim priliku i telefonom javljam svojima u Imotski vijest o uspješnom usponu. U kampu ponovo nema mjesta pa smo prisiljeni mjesto uzeti u jednom lošijem. Poslije manje proslave uspješnog uspona uz pivo i sladoled ubrzo zaspemo vidno iscrpljeni i umorni.

NEDJELJA 5. kolovoza
Oko osam sati probudi nas Ante povikom “Ajmo hrvatići”. Dočekao nas je čajem i doručkom. Inače Ante je veliki gurman pa voli spremati spizu, a kad to radi daje sve od sebe. Naravno poslije doručka ja perem suđa, kao i obično. Poslije odlazimo u grad i kupujemo suvenire i razglednice. Ručak je bio bogovski, tripice i špageti sa salatom, a sve začinjeno crnim vinom. Poslijepodne se opuštamo uz šetnju gradom, a usput pošaljemo hrpu razglednica našim prijateljima i prijateljicama kući. Iste večeri ekipa odlazi na provod. Pronalazimo dvojicu Rusa i s njima praznimo pivske limenke. Ugovaramo ekspediciju u Pamir za slijedeće ljeto. Inače, momci su super korektni, a i pravi su alpinisti. Iza ponoći Ante me šalje da mu negdje užicam cigaretu. Kada sam mu donio Marlboro nagradio me poljupcem. Nema šanse da je ikad više dobije. Oko dva se netko sjetio da je vrijeme za počinak, po odosmo na spavanje.

PONEDJELJAK 6. kolovoza
Ustajem oko osam sati i hitam na tuširanje da izbjegnem gužvu. Spremam se s Bockom ići u grad, a Ante već vrši pripreme za ekspediciju na Pamir, ako se ne oženi do idućeg ljeta. Zaključujem da ekspedicija ima mnogo veće šanse. Poslije doručka pakiramo našu skromnu opremu. Od Makarana uzimamo nešto stvari da im olakšamo naprtnjače i sve utovaramo u auto. Naime, vrijeme je da pođemo u Zermatt prema Matterhornu. Prije podne napuštamo Chamonix, Makarani idu vlakom do Briga, a mi našim Yugom. Još jednom bacam pogled prema vrhu i obećavam sebi da ću se vratiti. Uskoro prelazimo granicu Švicarske. Vozimo preko Martinixa, Briga, Vispa do Tasha. Kad smo već pomislili da smo prošli lišo, zaustavlja nas policija i naplaćuje godišnju taksu za korištenje autoputa. Na sreću nisu nam naplatili i kaznu što se nismo prijavili prilikom ulaska u Švicarsku. Yuga ostavljamo na velikom parkiralištu, jer se u Zermatt ne može automobilom. Dok čekamo Makarane, lagano razmišljamo o Matterhornu. Za spavanje u hotelu nemamo love i već kalkuliramo kako bi nam je doteklo za povratak kući, a njih još nema. Odlučujemo se na još jednu tešku noć, spavati u autu.

UTORAK 7. kolovoza 
Budimo se dosta rano. Vani je tmurno i kišovito. Makarana još nema. Danas ćemo poći u Zermatt i pokušati ih pronaći. Raspitujemo se o vremenu na recepciji hotela. Prognoza baš nije povoljna, ali ipak ćemo pokušati. Oko deset odlazimo na vlak što vozi u Zermatt. Vlak je naime električni, jer se ovdje puno pazi na očuvanje okoliša i prirode. Sa fotografija znamo da su vidici iz vlaka odlični, ali pogled nam zatvaraju niski kišni oblaci. Uskoro smo u Zermattu. Vrlo je hladno i dobro se oblačimo. Zermatt je na 1600 m visine. Na stanici smo pitali za vrijeme. Saznajemo da je na visinama pao novi snijeg i rijetki odlaze put Matterhorna. Hodamo gradom i gledamo izloge. Očekujemo Makarane, ali njih nigdje. Tek nakon par dana saznajemo da smo se za tren mimoišli, a s obzirom na loše vrijeme oni su otputovali kući isti dan. Ipak se odlučujemo za uspon. Laganim koracima hodamo put Matterhorna. Cilj nam je da danas dođemo do Hornlyhutte.  Naime, to je planinarski dom u samom podnožju planine, a ujedno ishodišna točka za uspon po Hornly grebenu. Razmišljamo o sutrašnjem usponu ako se slučajno popravi vrime. Nakon par sati hoda stižemo u prepunu kuću. Od magle mokru robu presvučemo i prezalogajimo nešto. Malo po malo kuća se prazni. Raspitujući se saznamo da će loše vrijeme potrajati tri-četiri dana. Nemamo što tražiti jer nemamo dovoljno novca da čekamo toliko, a ovdje je sve skupo. Odlučujemo se još danas vratiti u Tash. Sutra u jutro namjeravamo putovati. Iste večeri smo ponovo na parkiralištu kod auta i pospremamo stvari. Večerati ćemo sendviče i sok. Poslije večere odlazimo u obližnji hotel pogledati film o prvom usponu na Matterhorn koji se zbio 1865. godine, kada je Matterhorn pobijedio Engleski novinar i slikar Eduard Wimper nakon velike borbe s Talijanom Carelom. Film je bio izvrstan, ali na njemačkom i šteta je što nismo ništa razumjeli. Poslije toga opet provodimo tešku noć spavajući u autu.

SRIJEDA 8. kolovoza
Budimo se ponovo dosta rano zbog stalnih svjetala i prolazaka auta mimo nas. Pripremamo se za odlazak i brižljivo pakiramo stvari. Poslije doručka kupujemo neke sitnice i suvenire, a ja koristim priliku pa za oproštaj kupujem dvije boce vina. Nedugo zatim odlazimo. Put nas vodi preko Sv. Gotharda i jezera  Lago di Garda do Milana, a iste večeri smo opet u kampu na Kozini. Istim trikom se poslužimo kod spavanja kao i kad smo polazili.  

ČETVRTAK 9. kolovoza
Poslije odlično prospavane noći probudio nas je predivan sunčan dan. Odlučili smo na povratku kroz Gračac posjetiti Cerovačke pećine. Kad smo došli nismo našli vodiča, pa smo sami ušli i razgledali ih. Pećine su prekrasne i zaista su pravi krški dragulj. Poslije ručka nastavljamo za Imotski, gdje stižemo predvečer. Istovaramo stvari i opremu. Odlazim na večeru, a onda pod topli tuš. Još istu večer izlazim vani. Ispočetka mi je bilo vrlo ugodno odgovarati na bezbrojna pitanja koja su mi postavljali prijatelji i poznanici, ali sam se brzo zamorio i otišao kući. Uzeo sam jednu bocu francuskog vina i u tišini sobe nazdravih sebi i Mont Blancu. 

Luka Kolovrat