Preda mnom se uzdignula stijena, gotovo ravna ploča, strašeći u meni želju da je pokušam svladati.
sam sretan i posve zadovoljan sa sobom, no nisam znao
da sam Chou.
Najednom se probudih, i eto me, očito Chou.
E sad, ne znam je li to bio Chou koji je sanjao da je
leptir, ili leptir, što sanja da je Chou.
– Ha, a što sada?….
Preda mnom se uzdignula stijena, gotovo ravna ploča, strašeći u meni želju da je pokušam svladati.
– Sada moraš u konope…
– Izgleda da ih nisam ponio.
– E nikad od tebe planinara. Uvik ćeš ostat „šetač” – kumio je Jole prezrivo na štap u mojoj ruci.
Uzalud sam pogledavao po stijeni tragajući za zrncem nade da se ipak nekako može proći i bez pomagala. Ne, naprijed se nije moglo. I dok sam se tako vrzmao spazih na rubu vidika nekakvu stazu koja je u oštrom luku nestajala za stijenom što je svojom veličinom zastirala pogled pa se nije moglo naslutiti kuda zapravo vodi.
– Pa došli smo se penjati – hrabrim se odvraćajući na upitne Joline poglede i zaputim se teatralno prema stazi. Pokazalo se da to nije nimalo lak zadatak jer se pejzaž naglo promijenio; ispunjavaše ga bezbroj oštrih, povećih stijena sraslih jedna uz drugu, prekrivene gustim spletom granja i žbunja koje bi me mjestimiceo obgrlilo tako da sam lako mogao zamisliti kako izgleda u paukovoj mreži. Vrhovi stijena bijahu goletni pa pokušah sa preskakivanjem sa jedneog vrha na drugi što je iziskivalo dobru tehniku i koncentarciju. Tek kada sam se dokopao malog proširenja kojim je počinajla staza, zastadoh na tren osvrćući se s nemalim ponosom na prijeđeni dio puta.
– Pa, što kažeš na majstora!
– Neš ti majstorluka! – kiseli se Jole.
– Da vidimo šta nas dalje čeka? – sokolim se, tobože, ne slušajući omalovažavanje i upućujem se dalje stazom koja je na neki čudan način bila usječena u liticu, široka tek toliko da se dva čovjeka na njoj teško mogu mimoići. Bila je to zapravo nekakva razdjelnica između gole stijene što se nadalje dizala strmo u vis, i guste šume što je bujala odozdo, dotičući ponegdje svojim vršcima stazu.
Nisam se mogao načuditi kako sam se od utabane staze našao odjednom u ovom čudnom predjelu. Najgore je bilo što nisam imao nikakva izbora do prepustiti se stazi poput grane što pluta niz rijeku. Da od gorega može biti još gore uvjerio sam se uskoro kada se bez ikava vidljiva razloga odozgo pueblo brušavati kamenje. Spasio sam se u posljednji čas prenut “umilnim” uzvikom: Skloni se budalo, izgubit ćeš glavu !
Reagirao sam munjevito – šćućurivši se u nekakvom udubljenu preda mnom, promatrajući gomilu kamenja što se valjala niz strminu i nestajala u zeleno modrim dubinama šume i kamenja. Stajao sam tako neko vrijeme iščekujući napeto, nervozan jer nisam vladao situacijom, provirujući oprezno, držeći se jednom rukom zaklona. Nakon podužeg osluškivanja osokolih se i zaputih se dalje opreznim koracima pogledujući po stijeni u potrazi za skolništem u slučaju da bi kamenje opet poludjelo. U toj napetosti prošao sam ostatak staze ne bivajući zapravo svjestan puta koji prođoh. Utoliko je bilo i veće moje iznenađenje kada se najednom preda mnom otvorila ogromna padina koja se penjala do omanjeg vrha koji je dominirao krajolikom.
– Uh izgleda da je mukama kraj.
– Pazi, zmija!…
Ja se inače ne bojim zmija, ali nagli uzvik i napetost od prijeđenog puta djelovali su tako da sam smjesta zamahnuo štapom udarajući nesvjesno sve dok se špagoliko tijelo nije prestalo uvijati. Nisam još ni došao k sebi kad li nestade prizora preda mnom a ekran ispuni poruka: EKOLOGIC FAULT – GAME OVER!
Nisam stigao ni shvatiti što se dogodilo a Jole me već počeo izguravati sa stolice jer je na ekranu svijetlilo : MAUNTIN ADVENTURE – Play new game – Y/N?
– Ajde, ajde, diš´ se, nisi smio ubiti zmiju, sada je na mene red … – požuruje me nestrpljivo kako bi zauzeo svoje mjesto pred kompjuterom.
Poslao sam nebu „sočnu dalmatinsku” i ustao dok je u meni još tinjala iskrica ljutnje zbog izgubljene igre te stadoh hodati po sobi da se malo ohladim. Pa kvragu to je samo igra – tješio sam se zaustavivši se kraj prozora dnevne sobe kroz koji se pružao lijep pogled na okolinu. Vani je bio prekrasan proljetni dan.
– Ej, kako je vani lipo vrime.
– Ne pometaj me sada dok igram!
Ivica Marijanović