Prozelenila, prolistala, procvjetala, propjevala Bijakova. Puna je života i poleta koji izbija iz svih njenih pora: iz dubina jama i ledenica, s vidika bezbrojnih vrhunaca, u trku stada divokoza i muflona, u nepredvidljivu letu bezbrojnih leptira, u čarobnom sjaju cvjetova sa znanih i neznanih ledina i dolaca. Ptice neumorno ponavljaju svoje bhađane u tajanstvenom ritmu života koji prožima sve.
Odmaramo se ugodno zavaljeni u hladovini bukava, što natkriliše svoje krošnje nad malenim platoom, kojim dominiraju dva kamenom ozidana bunarića promjera tri do četiri metra. Oćijeski bunari.
Povijest njihova seže do Rimljana, a pamti se da su im Mlečani obukli kameno ruho. Nalaze se na stazi koja se iz zaseoka Milići, sa sjeverne – zagvoške strane Bijakove – diže uzbrdo. Hodočasnici se krijepe njihovom vodom na putu ka crkvici na vrhu o blagdanu Svetog Jure.
Zatekosmo tu Stipana Drlju, vremešna starinu kršna držanja, žilava kao što je i ovaj kamen uz kojeg je proveo čitav život, neprestano ga preslažući, čas kao kuću, čas kao zidinu, podziđujući njime staze i oputine, otimajući ga iz utrobe zemlje da bi sazidao čatrnju ili iskrčio komadić s kojeg je žeo kruh svagdašnji. Najzad, iskleše od njega i ploču – spomen da je hodao stazom života.
Izašao je obaći blago ostavljeno na ispaši, pa dospjevši ovdje sjeo da otpočine i starih se vremena sjeti. Nije ga trebalo puno umoljavati za priču – te kako otpočne, tako stade nizati priču za pričom. Teku zgode iz života u kojem se isprepliću stvarnost i legenda u prekrasnoj simbiozi kakve više nažalost nema. Utihnule gusle i narodni pjesnici; pred najezdom moćnih pojačala zamukla ganga, a s njima nesta megdandžija i hajduka, vila i vukodlaka, momačkih sijela i divojačkih prela, čobanica i pastira što vječnu borbu s vucima vode. Progutaše ih bajtovi, CD-ovi, hardweri i softweri, camcorderi i videorecorderi – novi idoli i bogovi. Žive još jedino u sjećanju ovakvih kao Stipan na rubu ponora vječnog zaborava.
– … e, tako vam je to nekad bilo, tići moji – završi starina još jednu od onih priča iz vremena dok je “Bog po zemlji odio”. Smješkao se sjetno, zagledan nekamo u daljinu u kojoj još živi njegova mladost, a vile svoja kola plešu. Na njegovu licu, u spletu bora, očitavahu se tragovi što ih svagdašnjica ispisuje, puneći tijekom života njegovu posudu iskustva sokovima mudrosti.
Volio sam društvo ovakvih jednostavnih ljudi bremenitih plodovima života. Njihovo znanje o životu nije se krilo iza kitnjastih akademskih titula i fraza, iza formula i simbola, iza redaka stranica debelih knjiga i učenih rasprava. Ono je izviralo ispod vrhova planina životnog iskustva, a izražavalo se kroz pojmove iz prirode što ih okružuje i čiji su nedjeljivi dio bili.
Gledajući ga tako, pade mi na pamet lik nepismenog poglavice Seatllea i njegov odgovor na ponudu velikog bijelog poglavice iz Washingtona o kupnji indijanske zemlje. Svake godine 5. lipnja čita se ovaj tekst u povodu Svjetskog dana čovjekove okoline:
“Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao, naša su braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek, sve pripada istoj porodici.”
Ili:
“U vašim gradovima nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilca mušice. [to li vrijedi život, ako čovjek ne može čuti usamljen krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Indijanac voli meki zvuk vjetra, kad se poigrava površinom močvara i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ili borovinom.”
Ili:
“Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. što učini sa tkanicom, učini sa sobom.”
Ovo su samo dijelovi veličanstvenog dokumenta: dokaz da do spoznaje mogu pismeni i nepismeni, sluge i gospodari, veliki i mali – nema predodređenih. Nepismenom poglavici morali bi pozavidjeti mnogi od nas – s titulom i bez nje. Zapleteni u mreže samovažnosti, zaokupljeni uzajamnom mržnjom, zaslijepljeni sjajem ispraznih uživanja ne uspijevamo zastati na trenutak, utišati larmu u nama i pokušati dokučiti istinsku zbilju svijeta – čudesnog i zastrašujućeg.
Rastadosmo se srdačno od starca. Dugo sam još nosio njegov lik u mislima, koračajući pomalo zaneseno na začelju naše male kolone. On vjerojatno nikada neće postati poznat poput starog poglavice, nikada ga nitko neće citirati, niti će mu to biti važno. Ići će i dalje svojim putem kao i do sada ne zamarajući se traženjem istine; on će tu istinu naprosto živjeti. Ostat će u mojim mislima kao simbol one izgubljene veze s iskonom i podsjećaj na ono vrijeme kad je čovjek živio u harmoniji s prirodom, poštovao je i bio njen dio, ništa važniji od ma kojeg drugog djelića.
Povjetarac što me zaskoči na izlasku iz šume prenu me iz misli, te ogledavši se oko sebe, vidjeh da sam zaostao za grupicom. Požurih se da je dostignem jer smo blizu cilja. Hodamo po goleti pod vrhom; još zadnji uspon i eto nas na pristupnoj cesti koja vijuga iz Makarske. Ovih posljednjih stotinjak metara asfalta do tv-tornja, koji se ugnijezdio na vrhu, prolazimo pogledajući čas južno – uživajući u prekrasnoj modrini koja se prostirala dolje ispod nas i gubila se u horizontu, čas sjeverno – gdje pod snježnim pokrivačem još zimuju Vran, Čvrsnica, Čabulja, Ljubuša…
– Gledajte! – najednom će poluglasno Mate pokazujući ispred nas.
Tamo, na nekih pedesetak metara, na stijeni iznad puta ležala je polunaga djevojka… Tajac. Zastajemo na trenutak kao hipnotizirani, gledajući u tijelo što se nesputano predalo milovanju sunčevih zraka, u nevjerici i bespokretni, u “strahu” da ne prekinemo ovu čaroliju.
– Ćaća, ko je ono? – prekide šutnju mali Nikola, pučkoškolac.
– Vila – dometnuh šaljivo – vila Bijakovka!
– Ako je ona vila, ja sam vilenjak – rknu Mate požudno.
– I ja, i ja… – razliježe se grupicom uz smijeh.
– Ha, ha, Imotski vilenjaci, baš dobro zvuči!
Smijeh što se zaorio prenu nepoznatu, koja pogledavši prema nama iznenađeno, zagrnu se hitro i u hipu nestade u pravcu zgrade. Nedoumica nije potrajala dugo. Uđosmo u toranj k starim znancima, te propitavši se o junačkom zdravlju ispričasmo za “vilu”, na što se Pero, šef smjene, nasmija srdačno, a zatim zovnu: “Marina…”
Ne potraja dugo i vrata se otvoriše.
– Da nije ovo vaša vila? – zagrcnu se Pero od smijeha predstavljajući nam novu domaćicu. Postiđena cerlekom koji nastade, djevojka zastane načas lagano pocrvenjevši, a zatim naglo zatvori vrata i nestade ostavljajući nas da uživamo prepričavajući ovu zgodu.
Ivica Marijanović