Već dugo je u meni želja da provedem noć u planini. Često puta pri pogledu na Biokovo, u sumrak, zaželim da sam tamo, visoko, u tišini, izvučen na trenutak od svega što nam priječi da zavirimo iza zaključanih vrata u dvorcu duše.
Radost što me obuze kad nam Joško saopći da su nam Makarani dali ključ od kuće na Lokvi, zapljusnu me poput kakva vala u jurišu na obalu. Izroniše namah slike osamljenih monaha istoka, što gore u visinama i tišini tragaju uporno za smislom i odgovorima na pitanja što ih postaviše ljudi još u neznanim počecima. Dodirnuti načas taj svijet i oslušnuti njegove zvuke, bijaše moja davnašnja želja i jedan od glavnih motiva za odlaske u planinu.
Nikoga nije bilo tog ljetnog popodneva ispred kuća u Milićima, gdje uobičajemo parkirati auta. Jasno, sada je vrijeme od počinka, trenutak predaha između jutros započetog posla i onoga koji će se nastaviti kad sunce malo popusti svoju vrelinu.
– Kud ih đava nosa po ovoj sparini..? – kao da čujem komentare ljudi, koji ne bi sada ni za živu glavu povirili iz svojih hladovina i proljudikali sa nama kako to uvijek činimo u ovakvim prilikama. Imam osjećaj da se i stoka svojim komešanjem i glasanjem iz pojata iščuđava našoj prisutnosti. Jedino cvrčcima nismo izgledali tako zanimljivi da bi i na trenutak utihnuli svoju pjesmu. Naprotiv, učini mi se da su je pojačali jer sad su imali publiku – nas.
Početak uspona je prilično goletan, pustinjački, bez daška vjetra, pa nas ubrzo obli znoj, a razgovor zamre. Pogledajemo gore prema zelenilu, crpeći iz tih pogleda snagu za jači tempo, uz želju koja odagna sve ostale misli ustranu – dokopati se bukovine, hlada. Kada nam to napokon uspije, lijegamo u sjenu poput trkača koji se preforsirao i baca se u cilj, sretan što je kraj mukama.
– Ovo je bilo ubitačno, ljudi moji – komentiramo, razbacani uokolo, pogledajući dolje na „pakao” koji smo prošli. Dok se zapodijeva rasprava o tome kako smo trebali ići ujutro, a ne sada, ja se predajem panorami zabiokovlja, klizeći pogledom po motivima ispod mene, poput šahiste koji uoči prvog poteza prelazi pogledom preko figura i pokoju još dodatno namjesti ili lagano samo načas uhvati za vršak i odmah pusti.
Krećemo dalje stazom kroz carstvo bukve, a pogled što katkad prodre kroz krošnje i dopre do vršnih grebena jasno nam pokazuje koliki nas dio puta još čeka. Šuma nas je skrila suncu, ali nam je zato uskratila poglede koji bi sa ove visine bili sigurno interesantni.
Dokopavši se goleti po izlasku iz šume, već pod vrhovima grebena, zagledamo se prema suncu koje neumoljivo hita stazom zalaza. U mislima prelazim put koji nas očekuje do kućice na drugoj strani i pitam se hoćemo li uspjeti stići prije zalaska? Ne bih želio propustiti taj prizor. Zamišljam sebe pred kućicom, a dolje pred mnom, na čudesnoj modrini razbacani znani otoci u zalazu sunca koje oboji nebo takvim tonovima da čovjek mora načas stati kao hipnotiziran, bez geste, bez riječi, nijem od divljenja božanskoj ljepoti.
Srce zatitra pri pomisli na tu divotu, a iz neznanog kutka u meni suknu energija suprostavljajući se umoru koji baca svoje mreže na nas.
No put se odužio, zanos splasnuo, a „otežale” noge nametnuše svoj ritam. Predajem im se poput umorna jahača koji opusti uzde i pušta konju da ga nepogrješivo vodi do cilja. Umor pomalo razvlači našu grupicu, a razgovora više i nema, jer bi to bilo poput koprcanja muhe u paukovoj mreži. Nisam ni primijetio da nas je noć preuzela, jer je mjesec zasvijetlio punim krugom osvjetljavajući okolinu široko uokrug.
Kućica je blizu, osjećam je i radujem joj se poput djeteta što na Božićno jutro hrli boru po svoj dar.
– E heeej… – odzvoni iz Jozina grla snažno, obznanjujući tako da je stigao do kućice i ujedno pokazujući nama koliko smo udaljeni od cilja.
Napokon!…Kako pristižemo bacamo se na naše rusake, umorni, iscrpljeni i bespokretni, zaustavljeni načas u vremenu i prostoru. Nesvjesni, zurimo nekamo u tamu, utonuvši u mir koji ispunjava okolinu, predajući se zvukovima planinske simfonije, bez želje da glasom ili pokretom prekinemo čaroliju koja se odigravala u nama pri pogledu na prizor uokolo. Naizgled, fizički se nije ništa dogodilo, ništa se nije kretalo, ali se tijelom lagano širio čudan osjećaj, koji je dolazio negdje iznutra, tajanstven, maglovit, a opet nekako poznat jer je bio dio nas. Je li ovo tajna za kojom se uputiše tragači smisla, je li to Buddhinih šest dana pod stablom, ili Isusovih četrdeset u pustinji, je li ovo mir samostana i pećine Milarepe i bezbroj drugih koji se dadoše u potragu ?…
– Ljudi ja sam ogladnio… – oglasi se Mate najednom, te jurne prevrtati po rusaku. Trgnuh se kao poslije hipnoze, pokušavajući se sjetiti i sebi predočiti što se zapravo događalo. Komešanje koje nastade dok se preturalo po stvarima i naši glasovi, odagnaše tišinu u dubinu noći, da svoje tajne provjeri nekom dostojnijem – tišem.
Maloprijašnji umor zamjeni glad te se “bacismo” na hranu ispred sebe poput kakva čopora. Netko je donio mađarsku kobasicu koja je “kružila” između nas, a iza koje gutljaj crnog vina pristajaše kao rakija iza smokava u zimska jutra. Naši glasovi plove uokolo tamom, ispočetka tihi, kao da se boje tmine sa ruba vidokruga, a zatim osokoljeni vinom, bivaju sve glasniji i moćniji. Vino daje varljiv osjećaj da će upravo idući gutljaj ispuniti onaj mali dio koji nedostaje pa da sreća koja je sada u nama bude upotpunjena. Kraj omamljenih čuvara sa praga svijesti naše ličnosti prolaze riječi, jednostavne, ne proračunate i ne zahtjevne.
Na trenutak zaboravljamo na barijere kojima smo ogradili našu osobnost u svakodnevnom životu i poput djece na zelenoj livadi predajemo se igri ne svjesni svega ostaloga. Ne potraja dugo a da se ne zaori pjesma. Prihvaćamo je bez obzira na sluh, jer nam se činilo da se ona širi u beskraj a i mi sa njom.
Opet su neke nepoznate ali ugodne energije strujale kroza me, a s tom razlikom da ih nisam mogao kontrolirati, pa nisam ni primijetio kada sam prešao onu liniju iza koje sjećanja ne dopiru baš jasno. Pijan ?… Ne nisam bio pijan, to je bilo tek predvorje u dvorcu kralja Alkohola.
Do svijesti je dopiralo kako sam zapravo ovu noć namjeravao provesti meditirajući, ali smiješak koji poprati tu misao dok sam se kasnije uvlačio u postelju, bijaše odgovor mojih čula na želju da ih se ukroti i zavlada njima.
Ivica Marijanović