Na poziv našega starog planinarskog prijatelja i moga kuma Ante Šarića iz Tučepa tijekom 2. i 3. ožujka 2002. god. bili smo njegovi gosti na Biokovu…
Prema dogovoru, našli smo se u subotu 2. ožujka na cesti za Vrgorac kod benzinske pumpe na istočnom izlazu iz Makarske. Mario Vrcan je već otišao, a dočekao nas je Ante. Kako je već bilo kasno i oblačilo se, uputili smo se odmah u Podpeć, zaselak Gornjih Tučepa odakle se dio ekipe odlučio popeti planinarskim putem na Lađenu, a Ante i Ivica Marijanović su autom otišli na Biokovo. Imali su zadatak naložiti vatru i spremiti večeru za ostale.
Poslije uobičajenih priprema Ivica Parlov, Jadro Šušnjar, Lujo Kujundžić i ja uputili smo se prema Biokovu. Staza polazi iz sela zapadno prema pećinama u stijeni i lagano penje u borovinu. Nakon 45 minuta uspona dolazimo do Logršća vode gdje slijedi kratki odmor. Na izlazu iz borovine ulazimo u serpentine koje vode prema Sinjalu. Nakon laganog uspona kroz stijenu za dva sata izlazimo na plato s kapelom svetog Ante ispod biokovskog vrha Sinjal.
Kod kapele dok smo čekali Parlova koji je malo zaostao, misli mi odlutaju 30 godina unatrag. Prisjetim se svoga prvoga uspona na Biokovo ovim putem kao Imotski izviđač davne 1972. godine. Logorovali smo u Dračevcu između Tučepa i Podgore, a ljetnu monotoniju kupanje-sunčanje skratili smo usponom na svetog Juru. Slavo Rako i Ćot Bekavac bili su tada moji pratioci. Stazu smo pronašli po karti, a uputili smo se noću radi vrućine. Na povratku smo spavali u šatoru kojega smo ostavili u šumici blizu Logršća vode.
Misli mi prekine Parlov koji upravo dođe. Nedugo zatim već smo na asfaltnoj cesti koja vodi na svetog Juru. Uskoro stiže Ante i nudi da nas poveze do kućice, ali nama znojnima je draže još koju minutu pješke cestom kroz borovinu gledajući sumrak u planini.
Uskoro smo u kućici. Pozdravljamo ekipu koja nas dočekuje s orahovicom. Na brzinu se raspremamo jer večera je gotova i neće biti dobra ako se ohladi. Ante je spremio brudet od nekoliko vrsta ribe, ali sam zaboravio koje sjećam se samo Grdobine. U svakom slučaju brudet je bio odličan pa smo polizali i prste. Da nam ne bi bilo malo, još je očistio i slane inćune koji su u kombinaciji s njegovim pravim maslinovim uljem tražili dosta vina za ugasiti žeđ. Pili smo Graševinu, a Mario Dalmatinca. S obzirom da je Korizma dvojica najvećih grješnika među nama (Lujo i Jadro) pili su sok i čaj pa nisu mogli pivat. I Marijanović se nije mogao pripoznat. Tužio se da ga boli grlo, a zato smo ga šparali i poslali gori s autom. Tako je orkestar bio tanji za tri glasa, a Mario iako klapski pjevač nije mogao nadopuniti toliku prazninu. Kasnije smo pustili da za nas piva kazetofon, a sjetili smo se Lokve od prije tri godine kada smo ispivali repertoar unatrag 50 godina. Bilo je tu pisama za svakoga. Malo kasnije su nas posjetili Tomala, naš Imoćanin koji živi u Makarskoj i radi na TV odašiljaču sveti Jure i Peko (Boro Miloš iz Župe čija je kućica u blizini).
Oko ponoći smo pošli spavati. Spavaći trakt je iznad dnevnog boravka na koji se penjemo drvenim skalama. Možemo svi leći, a Ante uskoro planira proširiti spavaonicu za par mjesta. Legao sam između Luje i Parlova koji su odmah zaspali i zahrkali. Malo kasnije im se pridružio i Marijanović. Vrtim se na sve strane, gurkam ih rukama i nogama, načas stanu, okrenu se pa opet nastave. K tome sam u perjanoj vreći za spavanje i još mi je vruće tako da od spavanja neće biti ništa. Zaspem tek pred zoru kad izgori zadnja bilja drva u špakeru.
U jutro zadnji silazim iz „sobe”, a Ante već sprema doručak. Vrijeme se kvari, navukli su se oblaci i počimaju prve kapi kiše. Ipak popeti ćemo se na brdo ispred kućice i razgledati okolicu. Nosim aparat i kameru, a prati me Lujo. Malo iznad kućice Lujo poplaši jednu divokozu koja je mirno pasla. Na grebenu iznad kućice puše jako jugo pa se poslije par minuta vraćamo. Uskoro je i prazna baterija od kamere i ne mogu ništa snimati, a kako je i tmurno vrijeme baš me i nije briga.
U kućicu je u međuvremenu stigao Antin brat Paško s kojim se pozdravljam. Njega poznam odavno još dok sam s Antom penjao po Alpama i bio čest gost kod njih u Tučepima. Ostajemo u razgovoru dok Ante sprema ručak. S obzirom da je vrijeme odvratno odlučili smo se vratiti autima. Nismo baš plašljivi, ali se nikome ne da kisnit. Poslije ručka pospremimo kućicu i oko 15 sati uputimo se kući.
Završilo je još jedan prijateljski susret s našim biokovskim susjedima i prijateljima. Naš poziv da dođu u goste na Kaoce rado su prihvatili pa se uskoro ponovo vidimo na našem Biokovu.
Joško Vukosav