Dok mu se približavamo, gledam ga onako silnog i moćnog, uzdignutog iznad svih uokolo, izabranog od Bogova da svjedoči Tvorca za one koji imaju oči da vide. Gotovo uvijek pri susretu sa njim zatitra u dubinama duše, uz bljesak slutnje o svijetu apsolutne ljepote.
Biokovo…! Brda i vrhunci oko njega tek su valovi zemlje uzburkani igrom ovog diva. Gledam ga sa divljenjem, dok vijugamo zmijolikom cestom prema Zagvozdu, a zatim nedaleko prema istoku do zaseoka Brzice. Odmaknuti od ceste, sa tek nekoliko kamenih kućica koje umiru polako i dostojanstveno uz svoju planinu, od čijeg kamena postadoše, zajedno sa starčadi koja nije željela u gradske krletke, kamo nestade mlađarija. Pokušavahu sinovi da ih dosele, da im pokažu kako su uspjeli u životu, ali korijenje koje pustiše u kamenu bi jače i oni se vratiše zovu Biokovskom. Dica stoga dođu vikendom obaći roditelje i obnoviti uspomene na prošlost i život naporan ali sretan. Napora je sada manje, ali sreće…!?
Oblačno je ovo nedjeljno jesensko jutro. Lavež pasa, pokoji meket iz pojata i zvuk teća i bronzina što se preturaju u pripremi objeda koji slijede, prekidaju tišinu koja se prostire uokolo. Povjetarac što povremeno sklizne niz planinu i zašuška krošnjama, zove nas gore, k sebi, da nam odzviždi svoje melodije.
-E heej…! – oglasi se Jozo Brzica, stasita ljudina pedesetih godina; jedan od onih što se poda stare dane vrate na komine od kojih davno pobjegoše.
– Ajte popijte štogod – hita ka nama prepoznajući nas; da malo proljudikamo i tako barem zakratko prikrati dosadu iščekivanja dok se podignu vikendaši sa kojima valja ugovoriti popodnevne buće, ili briškulu i trešet.
– Fala, nismo ti jutros od toga.
– Ma ajte, ima lipa vina, rakije, suvi smokava… – navaljuje Jozo dalje.
– Oću li narizat štogod… pečenice, lipa pršuta…?! – izbacuje posljednje adute, čudeći se i žalosteći se pomalo što odbijamo takvu “lipotu” zarad mukotrpna pješačenja. U njegovo vrijeme u brdo se išlo iz “potribe a ne od bisa”.
– Ma pusti, sinoć se arčilo priko načina pa iđemo malo na zrak – pravdamo se diplomatski da ne obezvrijedimo ponuđene darove.
– A dokle ćete danas?
– Nismo ti od velika odanja. Vrime je šaravito, pa ćemo izać samo do Kaoca ako se bude dalo – obznanjujemo naš cilj, kumeći prstom ka malom platou, kojim dominira omalena kamena lugarnica izgrađena još za „stare Austrije”.
Kako se priča, bijaše u igri kao moguće lječilište tuberkuloze za princa Ferdinanda, a skonča neslavno nakon jedne oluje, koja poplaši nečijeg vola koji bi ostavljen na ispaši i uđe unutra kroz nemarno pritvorena vrata, te se nađe na stepenicama koje vode na kat. Stepenice se urušiše pod njegovom težinom što jadnu životinju izbezumi, te učini takvu štetu za trodnevna “tamnovanja” da nije bilo više volje da se obnovi. Uskoro led učini svoje, te napukoše i vanjski zidovi, a lugarnica osta kao meta gromova Svetog Ilije sa istoimenog obližnjeg vrha.
Ostavljamo Jozu da vreba drugu „žrtvu”; možda kakva okašnjela lovca (sad je sezona) što „iđe samo malo proodat”, jer takvi u principu nisu protiv čašice rakije i zeru ćakula, a mi se upućujemo stazom napravljenom i podaziđivanom leđima naših, ljudi koji bi u doba carevine bili uhvaćeni u krivolovu ili nedozvoljenoj sječi te bi ih se kaznilo sa dan ili dva rada, ovisno o počinjenoj šteti.
Danas se o stazi brinu lovci; tuda iznose na magaradi ili konjima sve što im je potrebno za lovačku kućicu sagrađenu nedaleko lugarnice.
Dok zamičemo na stazi, a svakodnevni život ostaje dolje u dubini, počinju za mene radosni trenuci mira i tišine koji ispunjavaju prirodu uokolo. Osjećam uvijek ushit kada se nađem suočen sa čistom, jednostavnom, nepatvorenom prirodom. To su trenuci transa i utonuća u vječno sada. Kroz guste velove materije i racionalne svijesti probijaju se zrake beskrajne mudrosti nesvjesnog i intuicije. Slutnja o smislu i svrsi svega prisutnija je tu nego u časovima svakodnevnice. Utihnemo li načas zvona našeg velikog JA, priroda će nam pričati o tajni života: kroz šum vjetra, žubor potoka, huk slapa, kliktaj orla, svježinu jutra, iznikli cvijet proljeća – beskonačno kao što je i ona sama.
Danas neće biti ništa od moje hodajuće meditacije jer je sa nama Bariša. Puna ga je planina, a jeka okolnih brda što se igraju njegovim glasom čini ga bučnijim. Ne ide često – samo kada prekardaši sa cigaretama eto ti ga k nama s obaveznim : „Oćemo li momci sutra…? Ajmo malo proodat! Nešto ste se ulinili”, kao da je on taj koji stalno hoda u planinu a ne mi. Malo uspije vidjeti od planine i okusiti njenih čari jer mu gotovo cijeli put prođe u pričanju – najčešće monologu.
Bezbrojne su zgode u kojima je on glavni lik ili barem sudionik, pa priča neprestano teče. Zadivljuje njegova energija dok sa rusakom na leđima mijenja uloge koje tumači, uživljujući se u njih glasom i pokretom. On se zaista ispuše u planini.
Lugarnicu smo ugledali nesvjesni puta kojeg smo prošli, zaneseni Barišinim zgodama. Lavež što se začu iz pravca lovačke kućice, nedaleko odatle, ispuni nas radoznalošću, te se uputismo ka njoj.
– Valjda će kogod imati cigaru – reče Bariša, obznanjujući tako da je i ovaj put pobijeđen i da od ostavljanja “duvana” nema ništa.
– Valjala bi sad jedna… – doda imenjak kojeg muče slične muke.
– Psi nas „svečano” najaviše kada se kroz nekoliko minuta nađosmo na pogled kućice, pred kojom se odmara skupina od pet – šest ljudi.
– Ma koji su tebe vrazi natrali u Bijakovu moj Bariša – oglasi se postariji čovjek iz grupice.
– E… di si Ivaću, ljudino moja… – uzvrati Bariša, iznenađen malo što sreće poznanika ali se brzo pribra pa nastavi:
– A evo izašao san malo sa mojin prijateljin, planinarima – reče pokazujući na nas. Gledali su u nas kao u neku rijetku divljač, jer ni njima nije išlo u glavu da bi se nekome dalo iz čista mira “odat po Bijakovi”. Upoznajemo ostale, među kojima bijahu dva Talijana iz Milana, koji su ovdje sa vodičem u lovu na divokoze. Ivać i ostali su domaćini; zaduženi da iznesu stvari do kućice, naganjaju divokoze i brinu se da gostima ne bi “valilo ni tičijega mlika”.
– Milano…! Zvone Boban! Grande fuzbalero! Kroacija – sasu Bariša rafalno, snažno se rukujući.
– Si, si… – odgovaraju Talijani smješkajući se.
– Jesu li manili išta? – pita Bariša ne prekidajući još rukovanje.
– Ðavla će oni crnoga manit – komentira Ivać njihovu lovačku vještinu.
Bariša načini zatim prstima znak rogova, te ih stavi iznad čela imitirajući tako divljač:
– Niks, aa…?! – ubaci malo njemačkoga („ma to su svitski ljudi” )
– Niks… – odgovore, tražeći očima vodiča.
Ovaj stade objašnjavati pokazujući na nas, našto se Talijani zainteresiraše. Kada još Vlajčić ubaci naš stalni adut da „imamo čovika što je zadio prvi rvacki barjak na Mont Blanc, najviši vrh Evrope”, pokazujući na Joška, zainteresiraše se i Ivać i društvo. Talijani su planinarili u mladosti, pa se zapodijeva planinarsko nadjačavanje – tko je gdje bio.
Dok se nižu nazivi mjesta iz planinarskih početnica, primjećujem kako nas sada društvo pred kućicom gleda sa uvažavanjem, jer eto, i to odanje nije bez veze. Razgovor se rasplamsavao, ali nažalost, već je vrijeme da lovci pođu, budući da moraju stići na trajekt.
Ostajemo još; vrijeme je malo ljepše i neće biti kiše. Bariša je iskoristio time – out dok se pričalo o alpinizmu da “jednu zapali” uživajući i u cigareti, i u muci, koja se očitavala na licu imenjaka dok je vodio boj sa sobom – zapaliti ili ne.
Napunivši “svoje baterije” Bariša se ponovo “baci” na nas:
– Vako san ti ja nike godine, brajo moj…
Ivica Marijanović