Zabijelila Bijakova zaodjenuvši se poput kakve snježne kraljice iz bajkolikih prizora. Duboki je snijeg prekrio sve, iznenadivši i zimogrizna stabla maslina kojih ovdje – u Rastovcu, malenom seocetu podno zapadnog dijela planine – ima u neuobičajenom broju.
Spuštamo se k selu smještenom u malenoj kotlini i uokvirenom brdašcima. Ona ga zaklanja od studeni koju donose vjetrovi što se zalijeću s hladnih hercegovačkih visova. Razbacujem poglede po bjelini što se rasprostrla uokolo i obuzela me ljepotom, te joj se predajem treptajem sreće što je razvlačio usne u jedva vidljiv smiješak zadovoljstva.
Sveti Ilija i Šćirovac, dva dominantna vrha u ovom dijelu planine, mamili su izazovno svojim djevičanskim bjelilom. Bijakova je ovdje strma i stjenovita pa je uspon iz sela, koje je prilično nisko, do ovih vrhova dugotrajan i mukotrpan, a zimi i pravi pothvat.
Uvukavši se pod snježni pokrivač, selo se nevoljko budilo, dimilo se tek iz pokoje kuće, poneko starije čeljade “klapa” oko kuće, a kućno blago željno iščekuju prve obroke. Ogoljelo se drveće pognulo pod bijelim teretom, dršće žudeći suncu i strku vrabaca po granama ne bi li se malo ugrijalo. Snjegović kraj puta još spava, umoran od jutarnje strke i vriske djece.
Nismo nepoznati u ovom kraju; zbog dugotrajnih uspona na ovom dijelu planine dolazili bismo uglavnom ljeti, ali otkad je rat i Hercegovina nesigurna, dođemo češće, tako da su nas stari Marijan i žena mu prepoznali još u vozilu.
Ne da im se spavati usprkos zimi pa se podigli i „prpaju štogod” dok se mlađarija ne ustane. Gledaju sa zanimanjem u naše zimsko izdanje čudeći se “pustoj” opremi.
– Lipi cokula u tebe – zainteresira se Marijan gledajući u „čudo” na Joškovim nogama.
Pogledam ispod oka u Joška očekujući vulkan. Naime, planinarstvo je za njega svetinja. On je od one sorte ljudi-mrava bez kojih nijedno ovakvo društvo ne bi moglo opstati. Daje cijeloga sebe bez obzira da li se radi o skupljanju članarina, pretplatama, propagandnim akcijama i svim onim „malim” stvarima koje idu uz planinarstvo a za koje mi ostali –„ma bi rado, ali evo baš nemam vremena”.
Usprkos tome što smo ostali bez prostorija, on organizira predavanja, kupuje knjige za biblioteku društva, nabavlja opremu i financijsku potporu u sredini koja na planinarstvo gleda isto kao „eskimi na frižider”. Duša je od čovika, ali morate paziti da pred njim ne zabrljate u bilo kojem, planinarskom, pogledu. Ne podijeliti oduševljenje s njim u vezi kakve akcije, nemaran i ne ritualan odnos prema opremi, ili kao sada – poseljačiti nazivom cokula ove veličanstvene Koflachove gojzerice – predstavlja ozbiljnu opasnost da se na vas sruši bujica psovki – predika s obaveznim: „ … s kim ja odam u planinu… ajme seljaka… o, da ovo vide Poljak i društvo!…”
Uhvativši naše poglede iz kojih se čitala želja za “predstavom” i poštivajući ipak neupućenost staroga, Joško promrsi nešto kratko, nastavljajući s vađenjem opreme. Kada pak stara upita naivno: „A šta će vam ti mašklini?” – pokazujući na cepine koje je Joško ponosno izvadio i počeo nam ih dijeliti – nije izdržao pa nam podviknu da se već jednom spremimo jer on polazi i nema namjeru čekati smotance.
Pođosmo poslušno za njim, u tišni, gurkajući Biloga da šuti jer bi mogao štogod zabrljati.
Dok se upućujemo k drugom kraju sela, odakle počinje staza, primjećujem da se uztišmalo uz prozore kuda smo prolazili. Ha, baš smo krasno izgledali ovako nakićeni cepinima, skijaškim štapovima, gležnjačama i rusacima. Mora se priznati da se Joško trudio – naročito od kad se vratio s Mont Blanca – da sličimo na prave planince, boreći se protiv našeg neformalnog izgleda i „šetačkog planinarstva”, kako je on nazivao izlete po okolnim “patuljcima”.
Uzalud se Vlajčić branio pričom kako je on zadovoljan tim patuljcima, kad se ima u vidu da su neki opisali kao pravi po¬thvat uspon na planine vrhovi kojih su u razini Matine pojate u Vrdolu.
– Ako Bog da i dođu bolja vrimena, unda ćemo se izodat… – opravdavao bi se, dok bi Joško kolutao očima kukajući nad kaznom Božjom što ga od svih ljudi na ovoj gorovitoj planeti dopade ova skupina „šetača”. Ipak, dok smo kroz ostala godišnja doba bili prilično proizvoljni u izgledu – poneko (na Joškov užas) samo s lovačkom torbicom i sportskim patikama umjesto gojzerica – zimi smo sličili likovima na fotografijama s ozbiljnih planinarskih pohoda, te bi Joško, kao sada, ponosno vodio našu grupicu.
Iako su danja svjetla odavno zasjala, sunce se samo naslućuje, nisko je i zaklonjeno brdima što čudno upijaju njegovu toplotu. Bura je noćas zasušila snijeg koji škripi pod nogama. Gledam tu bjelinu što se prosula uokolo, zamaskiravši prirodu u čudne i zanimljive oblike, tako da mi i dobro znani predjeli izgledaju novi i zanimljivi. U tišini bez vjetra sve kao da je zastalo u nepokretu, poput glumaca pri spuštanju zavjese. Nalazim nekakav nepoznati užitak u hodu po snijegu i jednostavno se predajem zvukovima što ih proizvode koračaji. Potaknuti valjda ovim užitkom, izroniše najednom prizori iz tko zna kojeg kutka sjećanja. Oživješe slike iz djetinjstva ispunjene slašću nesputane igre po snijegu. Znam da je ovo jeka one radosti; nerazumljiva je jer potiče iz daljina prošlosti koja nepovratno nestade u virovima toka rijeke vremena.
Ni kad smo sjeli da otpočinemo kod Šutinih staja – nekada ljetnih gnijezda rastovačkih čobana, nisu me napuštala sjećanja. Prenuh se tek kad rasprava oko toga da li treba ići dalje postade bučnija. I bez snijega se ovdje napredovalo sporo tako da bi bilo problematično popeti se na vrh i vratiti za vidjela. Bili je već počeo s raspremanjem i nudeći nas rakijom govorio kako smo i dovde „vele posla” učinili pa možemo „lipo marendat, isćakulat se i pomalo nazad”.
Joško se naroguši, govoreći kako on „ne iđe u planinu da bi moga bolje marendat”, pa nas stade pozivati na nastavak uspona, a suočen s našim nećkanjem, ispali ultimativno da on dalje ide sam, udarajući tako u najmekšu točku – planinarsku kolegijalnost.
Uputismo se dakle za njim nevoljko, ususret snijegu koji je bivao sve dublji te smo napredovali sporo, izvlačeći s mukom noge koje bi ponegdje utonule iznad koljena. Uskoro smo hodali tako što smo stajali u tragove onoga ispred sebe. Na čelu je bio Joško koji nije posustajao. No, zašavši u bukovinu izgubismo zapravo predodžbu koliko još do vrha ima. Sunce se još samo naslućivalo i ovdje nije dopiralo njegovo svjetlo pa je bivalo sve tmurnije i hladnije. Umor se iščitavao s naših lica, a domalo se i Joško sve češće odmarao. Odustati „nije dolazilo u obzir” jer on nije mogao dopustiti takvu „mrlju u karijeri”, pa smo nastavljali unatoč zamoru koji je postajao sve očitiji.
Tko zna dokle bi tako išlo da u jednom trenutku, okrečući se nepažljivo, Vlajčić ne zakači vrškom cepina arkadu Imenjaka, koji je bio iza njega. Krv namah poteče, nastade strka među nama, ali na sreću rana nije bila duboka pa se krv brzo i zaustavi. Uvidjevši da je sve u redu, Joško se uzbeštima kako neće dalje s nespretnjakovićima i da se iz ovih stopa vraća dok još kogod nije i glavu izgubio. Uputismo se odmah za njim da se eventualno ne predomisli, osuvši tobože drvlje i kamenje po „trapavcu”, proglasivši ga planinarskom ništicom.
– Dobro je stara govorila: „Koga će vam đavla ti mašklini?” – branio se on, opet tobože, uvrijeđen, a u duši sretan što je sve dobro ispalo – i što se vraćamo. Imenjak je smirivao atmosferu govoreći kako je srića da je dobio u glavu a ne digdi drugo, a Bili je sve čeće nudio rakiju, za dezinfekciju, pa suočen s odbijanjem trgne koji gutljaj i doda: „Rodijače, ako zatriba, tu smo. „Zatribala je uskoro svima kad se opet nađosmo unutar hladnih zidina jedine upotre¬bljive kućice među Šutinim stajama, kojoj lovci produžiše život, za razliku od ostalih koje nestaju u vječno počivajućem zagrljaju trnja i drača. Bili smo umorni i za trenutak se prepustismo bezglasju ispunjenom kršenjem grančica što ih je Bili pripremao za loženje u staroj isluženoj peći, šćućurenoj u kutu. Gledali smo nijemo u taj ritual, veseleći se dimu što je uskoro navirao kroz šupljine u peći kao da želi vidjeti koga ima u kolibi, a zatim jurnu uvis praćen šuštanjem pare koju je vatra istjerivala iz mokrih grana.
Tek kad se rasplamsalo prihvatismo se jela, uzbrblja se rakija u nama ispunjavajući glasovima tišinu što se ledila uokolo. Nestalo je maloprijašnjih napetosti te se s užitkom predadosmo čarima ovog zimskog popodneva u planini…
Ivica Marijanović