Izronivši pred našim očima, golemo Biokovo ušutka načas naše glasove dok smo pogledima prelazili preko znanih nam i neznanih staza, padina, uvala i brežuljaka, mameći nas izazovno poput stasite djevojke uređene za lov na zamamne poglede.
Glazba s tranzistora djelovala je kao zvuk indijskog svirača koji podiže kobru, te prođe dobar časak prije negoli netko od nas izusti „Aaah…”, postavši svjestan stvarnosti od koje samo na trenutak uzletjesmo krilima duha, potaknuti pogledom na Biokovo, ovu dalmatinsku ljepoticu. Dadoh joj ženski atribut opčinjen trenutnom ljepotom, ali davno prije mene iskusiše ljudi njezinu žensku i mušku ćud, njezin jin i njezin jang, te joj i ime dadoše niti muško niti žensko – Biokovo.
– Skrećemo sa ceste Zagvozd – Vrgorac, što je Francuzi izgradiše, u zaselak Miliće, naš stalni „bazni logor” za uspon na Sv. Juru.
– Ej Imoćani, di ste Imoćani? – prepoznaju nas naši „zagožđaci”, kako mi zovemo praktički sve ono što živi ispod Biokova i gravitira Zagvozdu, malom središtu toga kraja.
– E, di ste, kako ste? – odgovaramo i mi, igrajući uobičajeni ritual u svim dalmatinskim mjestima, takozvano „propitivanje o junačkom zdravlju” iliti „ljudikanje”.
– Nezamislivo je, naime, da u ovim krajevima pri susretu s drugim čeljadetom ne zastanete na trenutak i ne proljudikate, bez obzira na to znate li se ili ne znate. Iako se razgovara o običnim stvarima, razgovor je čista i teško prepričljiva improvizacija. Jedino bismo u Raosovim djelima uspjeli naći ilustraciju za takve prizore. Uostalom „Škiljo iz Zagvozda” je upravo iz ovih krajeva.
– Jeste li okasnili? – bockaju naši domaćini znajući zašto smo došli i koji nam je cilj. Znaju, jer danas zadnja subota u mjesecu srpnja, dan hodočašća na Biokovo, kada se služi sveta misa na vrhu, u kapelici Sv. Jure. Potpuno je jasno da je Sv. Jure i naš planinarski svetac i zaštitnik.
– Ma stignemo mi, kumiću, ne boj se ti! – odgovaramo namještajući opremu, spremajući se za iduća tri-četiri sata priličnog uspona.
U razgovoru saznajemo da je već prilično naroda otišlo rano da izbjegne jako sunce, a dobar dio mladosti otišao je još jučer pa će prespavati u planini. Zagledamo parkirana auta ostalih „hodočasnika” i pomalo razočarano vidimo da fiat Stipe Božića nije tu kao što je bio lani.
– Umoran je čovik još od K2. Dobro je i živ osta – komentiramo, nadajući se da će ipak doći asfaltom s makarske strane, pa ćemo lipo proćakulat.
Zaputismo se tako znanom nam stazom prepuštajući joj da nas vodi, jer danas nema vremena za „eksperimente” po neznanim docima, nego valja doći do početka mise. Ovu stazu poznajemo koliko i svoju ulicu koju rutinski prolazimao iz dana u dan, ne bivajući ustvari svjesni vremena i prostora koji prođosmo. Tako nam i sada, u mislima više na vrhu nego na stazi, prođe ovaj trosatni uspon, prividno brže nego inače.
Našavši se pod vrhom i ugledavši mnoštvo oko tv-tornja i crkvice i po pristupnoj cesti, izađosmo na vrh puni radoznalosti i očekivanja.
Ugođaj dalmatinskih „derneka” nije izostao ni ovdje. Na ražnju su se vrtjeli janjci, obvezan dio folklora u takvim prigodama; u manjim skupinama ljudi su ćakulali uz pivo i vino, mlađarija se muvala tražeći svoje društvo, žene s krunicama u rukama molile su i, namještajući nevješto izgled nehajnosti, promatrahu zapravo upadljivo sve ono što im se činilo zanimljivim; nije nedostajala ni gdjekoja „ganga”, tek da se zna, je li, da smo naši.
Susrećemo stare prijatelje, srdačno se rukujući prpitivamo se uzajamno za ostale, popraćajući nedolazak ponekog nam poznanika šaljivim:
– A šta ćeš, moj kumiću! Ona (žena dotičnog) naredila da se mora na more, pa ti ajde Bogu… Lako je nami govorit, moj rodijače, ali kad je u nje zakon, šta moreš…
Odobravajući smijeh nas kojima Ona nije gazda (ta, mi smo tu), miješa se s pjesmom i smijehom ostala naroda i svi pomalo gibamo k crkvici uz zvuk zvona koje poziva na bogoslužje.
Kapela je malena tako da mnogo više hodočasnika ostaje vani po okolnim stijenama nego što ih je unutra i na ulazu. Tišina što zavlada i pogled što dopire do vrhova planina srednje Bosne dovoljan je poticaj duši da smirena na tren uzleti nekamo gore u ne saznajno, da na čas zaboravi na okov tijela, neslućujući ushićena da je vrlo blizu svom izvoru – ma kako ga tko zvao. Je li ovo razlog što se penjem gore?…
Zvuk zvona i komešanje oko mene prekine me u „nebeskom uzletu” i ponovo postadoh svjestan svakodnevice, prolazeći pogledom po licima prisutnih.
Na kraju mise još jednom „pretresamo znance” (malo razočarano komentiramo da Stipe nije došao), ugovaramo susrete dolje i hvatamo hladovinu za ručak.
E, sada smo se raspojasali, štono se kaže, jer Dalmatinac je tek uz spizu Dalmatinac – pa neka je ona (spiza) i planinarska.
– Kakvo ti je vino ? – pitam Ivicu koji je za ovu priliku ponio svoje pravo, domaće.
– Sedam jezika govori, moj imenjače – odgovara on i toči mi čašu, veseo što može pokazati ‘ko je meštar za vino.
Ceremonijal dalje ide tako da čašu podignete malo i značajno ocijenite boju vina, zatim ispijete dug gutljaj nakon kojega slijedi mala stanka, trenutak neizvjesnosti za gazdu, a onda prodorno dahnete:
– Hu … svaka čast. More, brate na izložbu!
– A šta san ti reka, kumiću – veselo i s ponosom odgovara imenjak uz obvezno odobravanje ostalih degustatora.
Vino nam podari slatkorječivost i padaju svakakva obećanja za akcije, koje se, naravno, ostvarit neće (ili, možda, ipak)…
Ali tako je to u visinama. Misliš kad si gore, ovako visoko, da si dovoljno iznad tih „malih niskih problemčića” koje treba riješiti pa da se ideja ostvari. Toga obično postanemo svjesni na putu kući, nakon spuštanja i umora koji nas obuzme i umrtvi…
– „Šta je meni ovo trebalo” – piva Bebek iz radija, a nas potakne da „odvrtimo film” unazad i postavima isto pitanje.
Jasno, samo do idućeg vikenda…
Ivica Marijanović