Grossvenediger

Rado sam se odazvao na poziv dragih prijatelja iz Sinja na četverodnevnu turu po Austrijskom Tirolu. Glavni nam je cilj bio pokušati popeti se na Grossvenediger.

Kako planinarska, za mene je ovo i geografska avantura. Vremenske prognoze nisu bile obećavajuće. Česte i kratkotrajne kiše su nas pratile u petak i subotu. Ekipa je bila sastavljena od aktivnih i pridruženih članova Hrvatske gorske službe spašavanja, ujedno članova planinarskih društava: Svilaja, Kamešnica, Dinaridi i Imotski. Iz Sinja smo krenuli u četvrtak u jutro. Preko Ljubljane, Villacha, Spitalla i Lienza popodne smo stigli do slikovitog alpskog sela Prägratena. Selo se nalazi na 1300 metara nadmorske visine, te je kamp i parking baza za uspon prema Grossvenedigeru. Prema našem rasporedu, uspon na Grossvenediger smo planirali za subotu, tj. za dva dana. U četvrtak popodne, krenuli smo prema domu Neue Sajathütte, na nadmorskoj visini 2 600 m. Dom je 2002. godine izgrađen na mjestu staroga, koji je u potpunosti uništila lavina. Danas se iznad doma jedva vide tragovi nekad moćnog, gotovo kilometarskog ledenjaka. Proces smanjivanja i nestajanja ledenjaka znatno je napredovao u posljednja dva desetljeća. Tako se i najveći austrijski ledenjak Pasterze, pod Grossglocknerom, volumenom prepolovio. Znanstvenici su ozbiljno, s razlogom zabrinuti zbog brzine otapanja leda i negativnih posljedica globalnog zatopljenja na najveće kopnene zalihe slatke vode, formirane u planinskom glacijalnom reljefu.

Dom Neue Sajathütte nudi udoban smješaj, tuševe, dvoranu za penjane i ostale sadržaje, a zbog izgleda nosi epitet planinskog dvorca. Moram spomenuti i ljubazno osoblje, koje nam je u svemu izlazilo u susret, pa se tako uz zvuke njihove gitare, do pola noći, čula i naša dalmatinska pisma. U petak ujutro krećemo u sajlama osiguranu feratu. Brzo napredujemo u ferati i za dva sata, preko više od tri tisuće metara visokog grebena, prelazimo u susjednu dolinu. Spuštamo se do doma Johannishütte, koji se nalazi na 2121 metru nadmorske visine. Ovaj dom je pješačko polazište prema Grossvenedigeru i do njega se može, iz Prägratena, planinskim taksijem. Dom je uredna dvokatnica, a osoblje u njemu drsko i bezobrazno. U ovom smo domu planirali prenoćiti u subotu, nakon povratka s Grossvenedigera, ali smo zbog gore navedenih osobina osoblja umjesto noćenja u domu, noć ranije, krenuli za Hrvatsku. U petak smo popodne, nakon kraćeg predaha u Johannishütte, krenuli prema domu Defreggerhaus. Smješten je pod grebenom, zaštićen od lavina i vjetra, na visini od 2964 metra. U vlasništvu je austrijskog Turističkog kluba, te je jedan od najstarijih i najviših u istočnim Alpama. Izgrađen je kao sklonište davne 1887.godine, a ime je dobio po poznatom slikaru Franzu von Defreggeru. U domu i oko njega je gužva, tipična za alpske kuće pod atraktivnim vrhovima u ljetnim mjesecima. Nas je, po dolasku, domarka smjestila u zimsku sobu, koja je jako skromna za austijske prilike. Jedina prednost nam je bila što smo sami. Tako smo ostali pošteđeni stalnih ulazaka, izlazaka, klapanja, ranih ustajanja i svega onoga što je karakteristično za ovakve domove.

U subotu smo ujutro, nakon skromnog doručka, krenuli prema vrhu. Nakon pola sata hoda, došli smo na rub ledenjaka. U dva naveza, dobro smo napredovali preko bijelog ledenog prostranstva. U masivu Grossvenedigera je nekoliko spojenih ledenjaka koji se na različite strane spuštaju s planine. Oni zajedno čine najveću jedinstvenu ledenu površinu u istočnim Alpama. Međutim i ovdje globalno zatopljenje uzima svoj danak.Pokazalo se mudro to što nismo uranili s polaskom. Naime, kao grupa koja je među zadnjim krenula prema vrhu, imali smo dobro uhodanu prtinu. Pukotine su uočljive, većinu smo zaobišli dok smo par manjih prekoračili. Prednost kasnijeg polaska nam je bila i manja gužva na vrhu. Kad smo stigli na vrh, većina naveza se već polako spuštala prema dolini. Od doma do vrha su nam trebala tri sata. Ledena kiša i gusta magla pratile su nas duž cijelog uspona. Pola smo se sata zadržali na vrhu. Fotografirali smo se sa zastavama matičnih planinarskih društava i nacionalnom trobojnicom. Posebno zadovoljstvo se osjetilo među članovima ekipe kojima je ovo prva ozbiljnija visokogorska tura i vrh viši od tri tisuće metara.

Od vrha su nam trebala dva sata do Defreggerhausa, te još dva do Johannishüttea, u kojem smo prethodno planirali prespavati. Međutim, prespavali nismo. Na terasi smo popili pokoju pivu, pojeli gulaš i krenuli prema Prägratenu i našim vozilima. Tih desetak kilometara dijelom smo propješačili, a veliki dio puta nas je prevezao stočar u traktorskoj prikolici. Lijepa gesta. Ponudio nam je prijevoz koji zbog umora i humora nismo mogli odbiti. Zanimljivo iskustvo. Nasmijali smo i sve prolaznike duž cijele dionice puta. U subotu predvečer, krenuli smo prema domovini. Laganom vožnjom i čestim usputnim zaustavljanjima, u Sinj smo stigli u nedjelju, oko 8 sati ujutro.

Branimir Jukić

Alpska avantura

Bila je to prilično zanimljiva Alpska avantura. Mijo, Joško i ja smo za put bili odavno sigurni, a uz nas je bilo slobodno još jedno mjesto.

U nekoliko zadnjih godina, nas trojica smo se pokazali kao složna ekipa u višednevnim, napornim alpskim turama. Kao četvrtog, Mijo nam je predložio Dragu iz Sinja. Njegov je dugogodišnji prijatelj i bivši kolega. Joško je bio zadovoljan kondicijom i donekle stanjem svoga koljena, a Mijo i ja zdravi te odlično kondicijski pripremljeni. Drago je profesor tjelesnog koji svakodnevno trenira pa ni s njim ne bi trebalo biti problema. Došao je dan polaska 26. srpnja. Krenuli smo u 6 sati iz Dugopolja, tako da smo imali cijeli dan ispred sebe. Često smo se zaustavljali, pa po domaći, na haubi rezali pancetu, kapulu, sir i najveću deliciju od svega - kruv ispod sača. Svako malo marenda, pa ladna piva ili bevanda i tako, malo po malo, predvečer, stigosmo u Cerviniju. Cervinija je čuveno talijansko, alpsko mjesto, koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim, posebno skijaše i alpiniste. Razlog tome je svjetski poznati alpski vrhunac Matterhorn koji kao rog strši iznad i budi strahopoštovanje. Iz Cervinije se penje na njega ako se odabere teža, talijanska strana. Dok smo se tako vrtili po Cervinii tražeći mjesto za kamp, iz suprotnog smijera, naiđe grand cheroke pa blica i trubi. Zaustavim se, pogledam u retrovizor, terenac također staje. Iz njega izlazi ženska i trči prema nama...

" A di će splićani?" upita. Naša žena, rodom iz Šibenika, živi u Cervinii, uočila ST tablice. Lipo li je bilo, tako daleko od kuće, čuti svoj jezik i vidit svoju Hrvaticu. Pozvala nas je k sebi, gdje smo na livadi pred njenim restoranom, postavili šatore i s pogledima na Matterhorn dočekali večer. Drago nije skidao pogleda s jedne od najopasnijih alpskih stijena. Tu večer je bezbroj pitanja postavio Jošku, najiskusnijem članu ekipe, te je sebi obećao da će kad tad stati na njegovom vrhu. Nešto kasnije, oblaci su sakrili Materhorn. Počela je padati kiša koja nas je rano potjerala u šatore. Drago je tu noć ispratio, sjedeći u autu, s pogledom uprtim u Matterhorn. Jutro je bilo bez kiše i obećavalo dobro vrime za uspon, pa smo spakirali opremu, doručkovali i krenuli prema Breithornu. Taj vrh smo željeli popeti radi aklimatizacije prije uspona na Gran Paradiso. Tehnički je lagan. Žičara nas je digla na 3400 metara. Laganim korakom preko kedenjaka na kojem je najviše europsko skijalište, na kojem se, baš tad, pripremala francuska ski reprezentacija, smo napredovali prema vrhu. Prošli smo pored Malog Matterhorna do kojeg izlazi žičara iz švicarskog Zermatta. Od malog Matterhorna, preko platoa Rossa prema vrhu, vjetar je bio sve jači. Taj zadnji dio uspona smo hodali jako sporo, uz česta zaustavljanja, jer se utjecaj visine već dobro osjetio. Na samom vrhu smo se zadržali svega par minuta zbog izrazito jakog vjetra. Napravili smo nekoliko fotografija i započeli silazak..U Cervinii nas je dočekala naša Šibenčanka Jelena te nas, uz svu prethodnu gostoljubivost, počastila i ručkom u svom restoranu. Još jednom joj od srca iskreno hvala za sve što je učinila za nas.

Poslije podne smo otputovali prema podnožju Gran Paradisa. Smjestili smo se u odličan kamp. U hladovini borova, uz ledenjački potok, prostran i uredan, zaslužio je svaku pohvalu. Postavili smo šatore, pošteno oprali, spremili večeru, te nakon par čašica domaćeg vina utonuli u zasluženi san. Naš uspon na Gran Paradiso se sastojao od dva dijela. Prvi dan i prva dionica je uspon do doma Vittorio Emanuele II na visini od 2400 metara. Od podnožja, prema domu, kroz vegetacijske katove, vodi dobra planinarska staza. Mnogo penjača, različiti jezici i gužva, karakteristika su alpskih domova u ljetnim mjesecima. Mi smo smještaj rezervirali, dan prije, telefonski iz kampa. Smještaj smo dobili u staroj zgradi pored novog doma. Sobe od desetak ležajeva su skromne, ali čiste i uredne. Drugi dio uspona počinje slijedeći dan u 2 sata u jutro. Ustali smo, doručkovali, te uz svjetlo čelnih lampi krenuli prema vrhu. Prvih petsto metara iznad doma uspinjemo se ledenjačkom morenom bez snijega i leda, a onda ulazimo u ledennjak, montiramo dereze i s ruksaka skidamo cepine. Drago je požurio prvi, a mi nenavezani penjemo za njim. Drago je baš uvijek ispred nas i samostalno juri na najpoznatiji talijanski vrh. Strah nas je zbog njegovog nedovoljnog iskustva u visokom gorju, ali najviše zbog tvrdoglavosti. Dobro smo ga raspoznavali među ostalim penjačima po žutom karimatu, koji je lepršavo visio o ruksaku. Preko snijegom prekrivenog ledenjaka, prtinom prethodnih grupa, zaobilazeći ledenjačke pukotine, nakon otprilike 4 sata uspona stižemo pod vršni greben. Pod samim vršnim grebenom je neopisiva gužva. Duboka pukotina je premošćena metalnim ljestvama, a prelazak preko nje spor. Nakon ljestava, još je stotinjak metara uskog grebena na kojem smo oprezno mimoilazili pojedice i naveze koji se vraćaju s vrha. Ni na Gran Paradisu se, kao i na Breithornu, nismo dugo zadržavali. Ne samo zbog vjetra i hladnoće, nego zbog magle i nedostatka prostora, kao i osjećaja planinarske kolegijalnosti. Vodili smo računa da i oni iza nas ne moraju dugo čekati, jer je čekanje nekoga tko pozira na vrhu i nama išlo na živce.

Silazak je, bar meni, uvijek puno lakši. Na dom smo u popodnevnim satima. E sad više nije bilo opasnosti, napravili smo dobar posao pa smo zadovoljni ispijali pive i nadoknađivali izgubljenu tekućinu. Više nam se nigdje nije žurilo, jer preostalih nekoliko sati hoda, do auta, smo mogli proći i po noći. Drago se u silasku, pred domom, odvojio od nas. Nismo ga vidjeli barem sat vremena. Kad odjednom, usred ručka, došao je k nama i zamolio da požurimo jer su mu noge mokre. Na brzinu smo dovršili ručak, presložili opremu i krenuli k podnožju i kampu. Još jedna noć u kampu i povratak prema Hrvatskoj...

Branimir Jukić

Ekspedicija

- Ekspedicija ljudi, ekspedicija je prava stvar! - nadglasavao se Markan sa pojačalom u kafiću. 
- Ma kakva te ekspedicija snašla - granusmo uglas - ko će nam dat pare?

Biokovski svetac i njegovi mučenici

Zmijugamo cestom što je građena još za uprave Dalmacijom slavnog francuskog maršala Marmonta, u slavu Napoleona Velikog, kako između ostalog stoji na ploči uklesanoj u litici uz put k vrhu prijevoja pred nama, imenom Turija.

Nemoj !

- Ma božije ti kiše brajo, šta je ovo? - razrogači se Lujo gledajući u bujicu tijela što navirahu iz autobusa koji su netom pristigli.

- E niste i  vliko imali ni kad ste vaktile dilili libre i medalje - nastavlja Lujo obraćajući se Mati, prisjećajući ga na posljednje ovakvo veliko okupljanje još u zajednici "bratstva i jedinstva" kada smo jedan uspon na vrh Bijakove započeli evociranjem uspomena na velikane "narodne revolucije".

- Unda ste i' mamili armonikom i spizom na vrvu, a šta ste spremili ove ture prijatelju? - pecka Lujo i dalje.- A moj Lujo unda si nas brte lipo častio i tepa nam :

Mont Blanc 1990.

Nakon tri godine planinarenja po Biokovu i okolnim bosansko-hercegovačkim planinama, osjetio sam da je vrijeme za nešto više...

Mauntain adventure

Preda mnom se uzdignula stijena, gotovo ravna ploča, strašeći u meni  želju da je pokušam svladati.

Bijakova, brdo moje milo

 Kraj je promjenjivog i prohladnog svibnja, točnije Dan državnosti i jedan atmosferski "uredan" dan stvoren za boravak u prirodi, za uspon na našu ljepoticu Bijakovu.

Biokovska vila i imotski vilenjaci

Prozelenila, prolistala, procvjetala, propjevala Bijakova. Puna je života i poleta koji izbija iz svih njenih pora: iz dubina jama i ledenica, s vidika bezbrojnih vrhunaca, u trku stada divokoza i muflona, u nepredvidljivu letu bezbrojnih leptira, u čarobnom sjaju cvjetova sa znanih i neznanih ledina i dolaca. Ptice neumorno ponavljaju svoje bhađane  u tajanstvenom ritmu života koji prožima sve.

Biokovska noć

Već dugo je u meni želja da provedem noć u planini. Često puta pri pogledu na Biokovo, u sumrak, zaželim da sam tamo, visoko, u tišini, izvučen na trenutak od svega što nam priječi da zavirimo iza zaključanih vrata u dvorcu duše.

Biokovo - internacionale

Dok mu se približavamo, gledam ga onako silnog i moćnog, uzdignutog iznad svih uokolo, izabranog od Bogova da svjedoči Tvorca za one koji imaju oči da vide. Gotovo uvijek pri susretu sa njim zatitra u dubinama duše, uz bljesak slutnje o svijetu apsolutne ljepote.

Biokovo - Lađena

Na poziv našega starog planinarskog prijatelja i moga kuma Ante Šarića iz Tučepa tijekom 2. i 3. ožujka 2002. god. bili smo njegovi gosti na Biokovu...

Bijela priča

Zabijelila Bijakova zaodjenuvši se poput kakve snježne kraljice iz bajkolikih prizora. Duboki je snijeg prekrio sve, iznenadivši i zimogrizna stabla maslina kojih ovdje - u Rastovcu, malenom seocetu podno zapadnog dijela planine - ima u neuobičajenom broju.

Bijakovsko hodočašće

Izronivši pred našim očima, golemo Biokovo ušutka načas naše glasove dok smo pogledima prelazili preko znanih nam i neznanih staza, padina, uvala i brežuljaka, mameći nas izazovno poput stasite djevojke uređene za lov na zamamne poglede.