Bijakovska pokora

I ove godine hodočastili smo Maloj Gospi u Vepric na naš planinarski način. Za razliku od prijašnjih godina, ovaj put smo sebi zadali pravu pokoru kako pripada najveće griješnike, dvadesetak kilometara preko Bijakove.

Mišljenje je većine u našem društvu da nema većih griješnika od nas trojice (Prisidnika, Zuborada i Jole) pa samo se samo nas trojica uputila na hodočašće Maloj Gospi u Vepric, upravo na način kako su to nekada davno radili naši stari. S obzirom da nismo uspjeli posuditi prikladan auto (terenac) da se podignemo barem do Kaoca, večer prije smo se dogovorili da ćemo priječit planinu od Brzica do Veprica pa dokle stignemo. Prema meteorološkim prognozama znali smo za vruć dan pa smo se opskrbili dovoljnom količinom vode koju smo racionalno trošili do Lokve i šparali za silaz. Zlu ne trebalo, zvali smo starog planinarskog prijatelja Ivu koji je sa svojim zagvoškim hodočasnicima noćio na Lokvi, da nam ostavi iza kuće par bocuna vode jer ona koja se pumpa ispred kuće nije za piće. Tako dodatno osigurani stigli smo na Lokvu za nešto manje od pet sati uspona. Na Lokvi smo upriličili duži odmor i ručak, a onda nizbrdo put pod noge. Silazak je ipak teži dio ove rute jer je strmiji, a ona gora stvar što je sunce ubojitije jer je cijela strana planine okrenuta jugu i suncu. Tek malo šume ima na Borovcu u koju smo se sakrili da nas doslovno ne ispeče. Da nebi onako sprženi i umorni još dodatno tabanali 3-4 km od Baškovića do Veprica, zamolio sam kuma Antu da nas pokupi i odveze autom jer smo trebali malo odmora i osvježenja do početka svete mise, a kući smo se vratili oko 21 sat.

GPS trag naše rute preko centralnog dijela Bijakove možete pogledati ili skinuti ovdje...

Foto prilog naše bijakovske pokore možete pogledati ispod...