Bijakova, brdo moje milo
Kraj je promjenjivog i prohladnog svibnja, točnije Dan državnosti i jedan atmosferski "uredan" dan stvoren za boravak u prirodi, za uspon na našu ljepoticu Bijakovu.
... Radost ozarenih lica okupanih bijakovskim suncem, s tek kojom kapljicom znoja. Pod nogama tvrdo tlo, slućene litice, kadulja, bilušina, pirika... Početak s puno oduševljenja, pjesme i priče. Poodmaklo jutro, odmakli i planinari. Zažarilo, zapeklo. Zamukao cvrkut ptica lugarica. U području smo nekog drugog biljnog i životinjskog svijeta. Nogama pomažu ruke i štapovi, a bogme i riječi iskusnijih. Prvo počivalište na Ljubovićkim izvorima, zrcalima naših zažarenih lica i malih patuljastih oblačića daleko na plavom nebeskom svodu. Pogled u krug, nagrada za trud. Već "gospodarimo" krajolikom sve tamo do snijegom obijeljene Čvrsnice, koja kao da se bijelim plaštem domahuje s ljepoticom Bijakovom. Rasuo se Imotski po sivcu kamenu, zakrvario crveno-makovinjastim krovištima, kao da se nageo u vodenkaste zjene Modrog i Crevenog jezera...
- Nije to još pravi pogled, veli fra Jakov, koji je eto, u skupinici nas starijih. Uz skromne zalogaje i gutljaje padaju i prvi učinci mozgovnih pročišćenja, teme: meditacija, religioznost, etika... A onda dalje - k svetom Juri: od dočića, do dočića, uzbrdo - nizbrdo, puteljcima, prtinama, kozjim stazama. Bolje rečeno divokozinim. Zarasle bijakovske staze tek pomno prate crveno-bijele planinarske markacije. Da ih nema, gotovo da bi se zalutalo.
Zadnji čovjek uspona simpatični mladi profesor Lukica hrabri one koji su posustali (a ne bi trebali), pazi da tko ne zaostane - staro je planinarsko pravilo. Dr. Vučemilović, hvala Bogu, ne otvara torbu, otvorit će je nešto kasnije i ponuditi odličnim rolatom mame Nede, drage nam učiteljice i sugrađanke. Parlov, Marijanović i prof. Zec paze na svoje naprtnjače. U njima je uz "marendu" i kapljica koja vraća u život. Fra Jakov je ponio "misnoga", kako i priliči. Kasnije će se to lijepo usporediti i popiti, naravno! U vinu je istina, na licima prvi učinci vrelog bijakovskog sunca, u ruksacima mokra majica više. Na satovima skoro podne.
- Još malo i tu smo, opet će Joško. Dobro pazite, jer ovo do sada bilo je planinarenje, a ovo što slijedi je penjanje! Penjanje, a snaga? Treba ju pokupiti, racionalizirati. Tek pokoja riječ: Bože, majko moja... ajme... Ide se dalje.
Poletniji i spretniji mašu nam s podnožja Kapelice svetog Jure, hrabre i navijaju. Na cilju smo. Kako tko stigne, proguta gutljaj, gotovo legne, a potom nagrađuje svoja osjetila.
Teško je pogled usmjeriti, zadržati ga. Ima što birati, bira... Ljepotica Bijakova zagospodarila dvama krajolicima, tako bližim, a tako dalekim. S jedne strane zagoranskom pitominom, a s druge pak tirkiznim plaštem mora i kamenih mu suputnika - otoka... Pogled se otima, srce "kuje" za Zagoru. Zagoru na dlanu, koja se troslojno stere kao na pladnju. Gotovo opipljivo.
Skupni portret s Bijakovom zabilježit će momci kamerom i fotoaparatom, a vašoj novinarki ostaje skromno pero koje, će morati propisati srcem. Za ljepotu bijakovskih arkadijskih prizora, za milozvučan ditiramb životu, za dušu i srce planine treba pero od srca i pameti.
Pored sve ljepote kojom smo nagrađeni mislimo i na one koji su nam omogućili slobodu "Lijepe naše", na one koji na žalost nisu s nama - fizički.
U hladovini Kapelice svetoga Jure, okupljeni oko našeg fra Jakova Udovičića, izmolismo devetnicu za naše mrtve branitelje i sve žrtve Domovinskog rata. Iako Kapelica svetoga Jure nije bila najviše posjećeno mjesto u kojem se održala sveta misa, ali je zacijelo bila najviši oltar u Hrvatskoj, s 1762 metra nadmorske visine.
Zašto smo se penjali, mučili znojili. Mogli smo i komotnije, automobilskom primorskom cestom? Ali to ne bi bilo ono za čim smo stremili. Kad ste Bijakovu propješačili, kada ste ju svladali, ukrotili svojom voljom i snagom, osjetit ćete se gordim gospodarom zemlje kojom hodite, gospodarom i vladarom svemira koji vas okružuje. Osjetit ćete se čovjekom za kojega je stvaran i stvoren ovaj svijet.
Stazom na Miliće pored Očijeskih bunara spustismo se u sumrak dana, puni dojmova krenusmo nazad. Bogatiji za jedan iznimni dan u okrilju rasne ljepotice Bijakove, hirovite gospodarice krajolika. Vraćamo se Imotskom koji je sve bjeliji i bjeliji na kamenu...
Mara Ožić-Bebek